Životi satkani od neistine
Čovjek u sat vremena slaže barem pet puta

Neki ljudi često lažu i to je postalo dio njihova ponašanja. Laž su naučili tako dobro skrivati da ih drugi teško mogu otkriti. Kada uz pomoć laži gradimo vlastiti i ljepši svijet nego što on uistinu jest, otvara mogućnost da laž od našeg saveznika postane bolest

Predsjednički kandidat Andrija Hebrang (p)ostao je dio povijesti. Njegova izjava „nikad ne lažem, samo ponekad ne govorim istinu“ ušla je u anale, ako već ničeg drugog, ono tinejdžerskog kodeksa i ponašanja. Mladi ga, naime, kad prigusti, citiraju baš kao što smo mi nekada citirali Boudelairea. No, da ne bude zabune, izgovorena laž nije baština modernog doba. I nekad i danas, ona je sastavni dio razmišljanja, govora i djelovanja. Možda je u odnosu na jučer laž, zbog načina i tempa u kojem živimo, češće upotrebljavana, da ne kažemo zlorabljena.

Vjerujući sebi i slušajući poznanike gotovo da ćemo se uvjeriti da lažemo rijetko ili samo u krajnjoj nuždi. Svi naime zborski tvrdimo da neistine govorimo samo kada smo na to natjerani ili uistinu dovedeni u škripac. Međutim, statistika je neumoljiva. Utvrđeno je da prosječan čovjek u sat vremena prosječno slaže čak pet puta. Američki znanstvenici idu i korak dalje, pa tvrde da njihovi sugrađani dnevno slažu i do dvjesto puta. Razmišljajući o tome, drugo vam i ne pada na um nego da se zapitate jesu li naši životi satkani od malih, velikih, potrebnih, bijelih, pokvarenih ili sasvim glupih laži?

Psiholog Robert Feldman otkrio je da ljudi najviše lažu u prvih deset minuta razgovora, odmah nakon što se sretnu i da tada izgovore između tri i dvanaest laži. Smatra, naime, da postoje tri vrste lažaca – oni koji to čine da zadive druge, oni koji se žele pokazati pametnijim nego što to doista jesu, te treći koji to čine bez ikakvog posebnog razloga – naprosto, njima se laž već uvukla pod kožu. Po mišljenju doktora Feldmana, ljudi lažu zbog različitih razloga, međutim, najčešće jer žele zadiviti drugu osobu ili učiniti da se druga osoba osjeća dobro.

Neki ljudi često lažu i to je postalo dio njihova ponašanja. Uz to, laž su naučili tako dobro skrivati i zapakirati u celofan da ih drugi teško mogu otkriti. Nerijetko, život u iluzijama, kada uz pomoć laži gradimo vlastiti i ljepši svijet nego što on uistinu jest, otvara mogućnost laži da od našeg saveznika postane bolest. Psiholog Feldman tvrdi da dva čimbenika, ukoliko se pojave istovremeno, jasno ukazuju na to koliko igra lažima može biti opasna. Prvi podrazumijeva učestalost kojom se lažima koristimo najčešće poradi postizanja određenog cilja, a drugi je potpun izostanak osjećaja krivnje.

Valja naglasiti da unatoč učestalosti laganja, koju u praksi učimo od malih nogu, a kroz čitav život usavršavamo, psihijatrija ne poznaje dijagnozu patološko, odnosno kompulzivno laganje, već je ono dio nekih psihijatrijskih poremećaja i bolesti. Kod takvih je poremećaja osnovno razumjeti zašto netko laže, i odgovor na to pitanje najvažniji je, ujedno i prvi korak u pomoći osobama s ovim autodestruktivnim ponašanjem.

Koliko god se trudili činiti suprotno, laž je bila i ostat će neiskorjenjiva. I etičan čovjek ponekad prikrije istinu, ili je zataji, a i to je, tvrde psiholozi, poseban oblik laži. Samo laganje je prilično raširena pojava i ljudi su u savladavanju te „vještine“ sve uspješniji. Ono što lažima ide u prilog jest činjenica da većina laži koje u životu kažemo nikada ne bude otkrivena. Procjenjuje se naime da se u prosjeku čovjek „prošverca“ s više od 95 posto laži koje je izrekao. A to je doista postotak nad kojim se valja zamisliti, poglavito kada s jedne strane imate istinu koja je surova i boli, ili laž koja i vas i okolinu usrećuju.

Nevjerojatno je od koliko je laži satkan naš dan. Od onog banalnog, kada na pitanje kako smo lažemo i odgovaramo „dobro“, pa sve do krupnih laži od kojih nam pamet stane. A opet, ma koliko god u ljudskoj prirodi postoji i želja za istinom (kakva god ona bila), na trenutak pomislimo kakav bi naš svijet uistinu bio kada bismo uvijek govorili „istinu, i samo istinu“.

Nina ORLOVIĆ RADIĆ

Djeca od treće godine razlikuju maštu od stvarnosti
Poznato je da djeca već od treće godine života mogu razlikovati maštu od stvarnosti, odnosno već u toj dobi izmisliti laž da bi izbjegli kaznu. U tom kontekstu izjava starijih i mudrijih da svoje dijete čitaju kao otvorenu knjigu, u praksi, ne drži vodu. Zanimljivo je i da djeca s velikom lakoćom, bez ranije poduke i vrlo rano, sama savladavaju vještinu laganja kojom, najčešće, prikrivaju pogreške dok „dirigirano“ laganje, primjerice kada ih majka uči da susjedi kažu da su kolači dobri, daleko teže uče.

Neznanje kao blagoslov
Koliko bi samo boli donijele izjave partneru – „više mi nisi atraktivan“ ili pak upućene šefu „žena te vara“. Zato i ona narodna – ono što ne znam ne može me ni povrijediti. Ispada, eto, da je život u neznanju blagoslov jer istinu, onu pravu i ogoljenu do kosti, nitko, ama baš nitko nije u stanju podnijeti.

Izvor: Novi list