Prof. Filip Ćorlukić
Uzroci raspada Jugoslavije
3. dio
1. dio
1.- Predgovor
2.- Etnička i nacionalna pripadnost
3.- Etnička i nacionalna pripadnost naroda BiH i Hrvatske
2. dio
4.- Buđenje nacionalne svijesti
5.- Kraljevina Jugoslavija
6.- SFRJ - Titova Jugoslavija
3. dio
7.- Pripreme za rat i početak rata
8.- Tko je kriv ?
9.- Kraj ratnih operacija
4. dio
10.- Crna Gora i Kosovo
11.- Države nastale na tlu Titove Jugoslavije
12.- Zaključni komentar
* * *
Već objavljeno:
1. dio
2. dio
* * *
Nastavak - 3. dio:
7.- Pripreme za rat i početak rata
Takvo je stanje bilo sve do Titove smrti 1980. g., a od tada se politička situacija sve više pogoršava, što galopirajuća inflacija još više pojačava. Republike su donijele amandmane na svoje Ustave, u kojima se proglašava i višestranačje. 1986. je objavljen Memorandum SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti), u kojemu je izložen velikosrpski program. 1987. g. je na dramatičnoj sjednici CK SK Srbije prevladala agresivna struja Slobodana Miloševića, koji je obećao brzo rješenje sve veće krize na Kosovu. 1988. je u Novom Sadu održan prvi „miting solidarnosti“ s kosovskim Srbima. Krajem 1989. u Beogradu je održan veliki protualbanski miting. Istodobno je „događanje naroda“ organizirano u Kninu, gdje su Srbi protestirali zbog navodne suradnje hrvatskih i slovenskih političara s „albanskim separatistima“. To su i začeci pobune Srba u Hrvatskoj. 28.03. iste godine Skupština Srbije prihvatila je amandmane na Ustav Srbije, kojima su autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo prestale postojati - što je pokrenulo velike nemire na Kosovu.
Počinju pripreme za rat. Narodi Jugoslavije žele više samostalnosti, dok novi vlastodršci u Beogradu nastoje ograničiti i ono postojeće, pa Jugoslaviju što više centralizirati, s naglašeno srpskim vodstvom. U Srbiji na političkoj sceni dominira vrlo sposoban, agresivan i lukavi „vođa agresivnog čopora“ – Milošević. On lukavom ljudskom kreativnošću u srpskom narodu potiče prastari instinktivni program obrane. Da bi signalom o opasnosti ostvario jedinstvo, on Srbe prvo plaši „strašnom opasnošću“ od Šiptara, a zatim i od islama općenito. Stoljećima ideologiziran da je stalno potencijalna žrtva, srpski narod ima nesreću da je njegov instinktivni obrambeni program stalno u „Stand by - toploj pripremi“. Stoga ih se vrlo brzo i lako moglo pokrenuti na ono famozno jedinstvo u obrani, a to u praksi znači u napadu. Ubrzo su potpuno prestali misliti svojom glavom, jer su već bili prihvatili ono suludo da „vođa misli za nas“. Bili su spremni. Bili su spremni i na najokrutniji rat – onako, kako vođa kaže. Tako su na poticaje iz Beograda hrvatski Srbi počeli s demonstracijama pobune, koje su zbog njihova postavljanja drvenih balvana na prometnice nazvane „balvan revolucijom“.
Na izborima u Hrvatskoj pobjeđuje nacionalistička stranka predsjednika Franje Tuđmana, dok u BiH ni jedna stranka nije ostvarila apsolutnu većinu pa na čelo države dolazi koalicija tri nacionalističke stranke: Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), a na čelo države dolazi Alija Izetbegović. U Sloveniji i Makedoniji također pobjeđuju stranke koje žele slobodu. Samo su stranke u Crnoj Gori, a posebno u Srbiji protiv „razdruživanja“ Jugoslavije.
Nakon što su u svim republikama održani višestranački izbori i nakon što je srpsko vodstvo odbilo prijedlog Slovenije i Hrvatske o preustroju Jugoslavije u labavu konfederaciju, a oružani incidenti se nastavljali dnevnim ritmom, dominatnom je postala izvorna spoznaja o nužnosti potpunog razdruživanja.
U pripremama za referendum o osamostaljenju u Hrvatskoj se Srbi tomu energično protive, dok su oni u BiH postavljali jasne uvjete: a.- nema odvajanja. b.- jesu za odvajanje, ali u tom slučaju traže da se iz te države izdvoji „sva srpska zemlja“. Od ukupnog stanovništva njih je oko 32%, ali traže 66% teritorija, uključujući i „Srpsko Sarajevo“.
Bosanski Hrvati jesu bili za odvajanje BiH od Jugoslavije, ali su unaprijed postavljali uvjet da se država uredi na kantonalnim osnovama. Koliko je poznato to im je prvo predložio europski promatrač, Peruanac de Quellar. To je i prihvaćeno bez ikakvih pojedinosti što to zapravo znači.
Kao početak raspada SFRJ neki autori uzimaju donošenje Ustava iz 1974., drugi za to uzimaju Titovu smrt 1980., a treći odluku Srbije o ukidanju pokrajina. Međutim, početak težnja za raspad Jugoslavije zapravo je stvarno započeo već protuzakonitom uspostavom Kraljevine Jugoslavije i zločinom srpske vojske na Jelačićevom trgu u Zagrebu. Sve ono što se događalo od tada pa sve do ratnog raspada SFRJ 1991. (osim četverogodišnjeg perioda drugog svjetskog rata), taj period možemo nazvati hladnim ratom za odvajanje. Pravi ratni raspad je započeo tek napadom jugo-vojske na Sloveniju.
Na temelju rezultata referenduma Slovenija i Hrvatska su 25.06.1991. proglasile neovisnost. Međutim, jasno kršeći odredbu Ustava SFRJ iz 1974. o pravu na odvajanje, vlasti u Beogradu to ne priznaju pa samo dva dana kasnije, 27.06.1991. jedinice JNA kreću na granične prijelaze Slovenije u namjeri da ne dozvole izmjenu natpisa države. Rat između potpuno opremljene i motorizirane JNA s jedne strane i slovenskih teritorijalaca s druge trajao je desetak dana, pa je tako i prozvan (Slovenska osamosvojitvena vojna, desetdnevna vojna), „deseto-dnevni rat“.
Premda je u Hrvatskoj i ranije bilo sporadičnih okršaja odmah nakon prvih demokratskih izbora, poslije proglašenja neovisnosti počinje i masovna pobuna onih koji su se nacionalno opredijelili za srpstvo u svim područjima u kojima predstavljaju većinu. Bitke se sve više zaoštravaju, a budući da je JNA još ranije oduzela oružje Općenarodne obrane (ONO), oružja nije bilo, još nije bilo ni vojske, pa je početak rata, osim policijskih postrojba, obranu Hrvatske zatekao nespremnom, a prve su udare u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni, primili izvrsno i dobro naoružani borci Paraginog HOS-a. Bez tog snažnog i učinkovitog otpora teško je reći kako bi se dalje razvijale ratne operacije. No dok je jugovojska snažno pomagala sve dragovoljačke srpske paravojne postrojbe, hrvatska vlast se krajnje nelojalno, pa čak i neprijateljski odnosila prema HOS-u.
Vijeće sigurnosti je pod pritiskom engleske i francuske diplomacije donijelo krajnje nemoralnu, a moglo bi se reći i neprijateljsku odluku o zabrani uvoza oružja, premda je bilo poznato da je JNA bila jedna od najmoćnijih oružanih sila u Evropi. Njima nije bio potreban uvoz (dosta su i izvozili), dok je Hrvatska bila prisiljena oružje tajno nabavljati na svjetskom crnom tržištu.
Na referendumu o osamostaljenju BiH održanom 19.05.1991. godine, za samostalnost je glasalo preko 2/3 građana. No, kada je na Skupštini donesena takva odluka, srpski delegati su napustili zasjedanje i u drugoj dvorani izglasali odluku o uspostavi Republike Srpske, s glavnim gradom „Srpskim Sarajevom“.
U Hrvatskoj je to bio pravi obrambeni rat, koji je nazvan Domovinskim, a na strategijskoj razini odvijao se u tri etape. Oružani sukobi počeli su izbijati u četvrtom mjesecu 1991., i to uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima. Od osmog mjeseca 1991., prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od prvog mjeseca 1992. do petog 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj etapi, u petom i osmom mjesecu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, Lici i u sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave 1996. - 1998. godine.
Rat je bio strašan i razarajući, a spomenut ću samo bitku za Vukovar. Bila je to najveća i najkrvavija bitka obrambenog rata. Grad u neovisnoj državi Hrvatskoj napale su i opkolile snage elitnog Novosadskog korpusa JNA države Srbije, kao i njihovih paravojnih postrojbi, a uz pomoć hrvatskih Srba. Razaranje svim vrstama oružja trajalo je 87 dana: od osmog do jedanaestog mjeseca 1991. g. Napadači su imali ogromne gubitke u ljudstvu i oružju, ali obzirom na izrazito nesrazmjeran odnos snaga bitka je završena porazom branitelja. Nakon ulaska u razoreni grad, agresori su u znak osvete odveli i pobili sve ranjenike iz bolnice, a da bi iskazali luđačku mržnju pjevali su: „Slobodane šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!“. Taj su video zapis prikazivale TV postaje širom svijeta.
Iako je ta bitka bila značajan i simbolički gubitak za Hrvatsku, to je zapravo bila moralna pobjeda. JNA je pretrpjela ne samo neshvatljivo velike gubitke, nego i ogroman psihološki gubitak prestiža, pa je pridonijela da Hrvatska dobije veću međunarodnu potporu za svoju neovisnost. Budući da je široko cijenjena kao ključni trenutak u tijeku tog rata, to je bila prava pirova pobjeda JNA nad hrvatskim braniteljima.
Prisilnim napuštanjem vojarni, a i pod pritiskom međunarodne javnosti, postrojbe JNA su se postupno iz Hrvatske povlačile u BiH, ostavljajući pri tome pobunjenim Srbima ogromne količine oružja.
U BiH je time ostvarena ogromna koncentracija jugo-vojske pod srpskim zapovjedništvom. Homogenizirani bosanski Srbi, koji su, zapravo, za Miloševića bili samo „topovsko meso“ (njega je zanimao teritorij), također su bili izvrsno naoružani. Na žalost, vodstvo države na čelu s Alijom Izetbegovićem uopće nije shvaćalo opasnost, nego su vjerovali da će ih Armija štititi od srpskih provokacija koje su bile sve češće. U početku su to bili samo sporadični okršaji, uglavnom s bosanskim Hrvatima, jer oni su još tijekom rata u Hrvatskoj dobro shvatili što ih čeka. Skupa s Hrvatima su se borili i mnogi Muslimani, od kojih su se neki borili i u Hrvatskoj. Tako su prve udare i u BiH odbijale dobro organizirane postrojbe HSP-a pod zapovjedništvom generala Blaža Kraljevića. Za razliku od bosanskih Srba i Hrvata Izetbegovićevo vodsvo se uopće nije trudilo da i Muslimane pripremi za obranu. Od onih koji su shvatili što se događa, veliki se broj skupa s bosanskim Hrvatima borio u obrani zajedničke im domovine, dok većina, a posebno njihovo vodstvo, nisu vjerovali da je agresija stvarno počela.
Tek kada su 1.04.1992. srpske paravojne postrojbe po naređenju Srpske državne službe bezbednosti Jovice Stanišića prešle srpsko-BiH granicu, napale grad Bijeljinu i izvršile veliki pokolj Muslimana, muslimansko vodstvo je konačno shvatilo da je „rat strvarno počeo“ i tek tada pokreće pripreme za obranu. Taj je rat bio mnogo strašniji od rata u Hrvatskoj, a trajao je između 1992. i 1995. godine.
Da je tada bilo razuma, sve je moglo biti drukčije, no razum je izgleda svima smetao. Sarajevske vlasti uopće nisu reagirale kad je u jedanaestom mjesecu 1991. zrakoplovstvo JNA razorilo selo Ravno, a nakon ulaska vojske u grad spalili su preostale zgrade i pobili veliki dio stanovništva. Stoga se Hrvati ljute zbog muslimanskog ranijeg nesudjelovanja u obrani, dok su Muslimani već prije prigovarali Hrvatima što „izazivaju“ Jugoslavensku armiju.
U novonastaloj situaciji bosanski Hrvati ne žele sjedinjavanje obrane i ne dozvoljavaju novoformiranim vojnim jedinicama Armije BiH slobodan prolaz preko „svojih“ teritorija. Sukob između bosanskih Hrvata i Muslimana postao je neizbježnim. Sada Muslimani Hrvate počinju doživljavati ako izdajice, dok posebno hercegovački Hrvati, opsjednuti svojom paranojom, počinju Muslimane doživljavati kao glavne neprijatelje – a na srpsku agresiju kao da su zaboravili.
To sve više homogenizira Muslimane i nacionalističko ludilo raste, ali sada u neuobičajenom trokutu. Branitelji su krvavo zaratili između sebe. U međuvremenu Muslimani konačno svoju narodnost preimenuju u logično bošnjaštvo, ali (dugoročno) uz vrlo opasnu uvjetovanost: da samo muslimani (vjera) mogu biti Bošnjaci (nacija). Besmislica religijske nacije. Opsjednuti tom paranojom oni se suludo odriču 500 godina svoje povijesti kad nisu bili muslimani.
Tako zbog borbe za teritorije dolazi do velikog oružanog sukoba između Hrvata i Bošnjaka, ali uglavnom na području zapadne Hercegovine i središnjih dijelova BiH, dok se na drugim područjima Hrvati skupa s Bošnjacima bore za obranu domovine. Umirovljeni general JNA Stjepan Šiber, jedan je od utemeljitelja Armije BiH i upravo je on na zahtjev predsjednika BiH Alije Izetbegovića u zapovjedništvo predložio još dva generala: jednog Srbina i jednog Muslimana. Tako je umirovljeni general JNA, Srbin Jovan Divjak uz Hrvata, generala Stjepana Šibera, bio u trojnom zapovjedništvu Armije BiH. On je cijelo vrijeme djelovao u Sarajevu, dok je Šiberovo zapovjedno mjesto bilo u Tuzli. Međutim, da bi apsurd bosanskog ratnog košmara bio što veći, u zapadnom je dijelu države Fikret Abdić proglasio Autonomnu pokrajinu, pa je s Armijom BiH vodio ogorčene bitke. Muslimani, protiv Muslimana! Obrambeni je rat tako prerastao i u najgoru varijantu građanskog rata.
* * *
8.- Tko je kriv?
Potpuno je jasno tko je i zašto je rat započeo. Međutim, i danas se uporno nastoji prikriti tko je kriv i zašto su oni koje nazivamo „Međunarodnom zajednicom“ dozvolili da taj rat traje toliko dugo, kao i da bude toliko okrutan. U svrhu dokumentiranja tog problema spomenut ću samo okolnosti pod kojima su dva velika zločina počinile srpske snage. To su četverogodišnja opsada Sarajeva i pokolj nevinog stanovništva grada Srebrenice.
Naoružane svim vrstama naoružanja moćne srpske snage su četiri godine držale Sarajevo u okruženju, svakodnevno nasumice pucajući na grad iz svih vrsta oružja, rušeći zgrade i ubijajući nedužno stanovništvo, među njima i djecu, žene, starce. Obzirom na realni odnos snaga mogli su ga lako zauzeti, ali im je više odgovarao taj psihopatski oblik terorizma. Armija BiH nije imala dovoljno snaga da probije taj obruč.
Međunarodne „Mirovne snage“ UNPROFOR, imale su i više nego dovoljno snaga da obave ono za što su i poslane. Zbog veličine i složenosti problema Vijeće sigurnosti UN je uspostavilo t.zv. „trostruki ključ“, koji su predstavljali: glavni tajnik VS Boutros Boutros Ghali, predstavnik UN Yasushi Akashi i zapovjednik mirovnih snaga francuski general Philippe Morillon. No, oni se „nisu mogli dogovoriti“ o upotrebi zračnih snaga za proboj obruča.
Sigurno je svaki od njih trojice u svojim odlukama morao zastupati nekakvu određenu politiku. EU je bila politički nejedinstvena, ali je i pored diplomatskog rječnika bilo poznato da su Engleska i Francuska bile na strani Srba. SAD se još držala po strani i teško je reći je li nečije interese zastupao gospodin Akashi, ali je poznato da je on već ranije upropastio mirovnu akciju u Kambodži. Što se tiče nemoralnog ponašanja gospodina Boutrosa, znakovito je da ga je, nakon što mu je istekao mandat u VS, francuski predsjednik Shirac kao „izrazito moralnu ličnost“ postavio na čelo Frankofonske unije.
Budući da je svjetska javnost sve glasnije zahtijevala deblokadu Sarajeva, konačno je SAD tražila da se zračnim udarima razbije blokada. To gospoda Trostrukog ključa „nisu mogla riješiti“, pa se javno umiješao francuski predsjednik Mitterand. On se i ranije oštro suprotstavljao priznavanju Slovenije, Hrvatske i Bosne, pa je zbog hitnosti, umjesto diplomatskim putem, u lipnju 1992. zrakoplovom osobno doletio u Sarajevo i uspostavio zračni most s humanitarnom pomoći za opkoljeni grad. Time je nastojao stvoriti dojam da blokade zapravo i nema, ali je tako zapravo spriječio vojnu intervenciju protiv bosanskih Srba i tako produljio agoniju grada.
Drugi je primjer genocid u Srebrenici koja je bila proglašena zaštićenom zonom. Kad je početkom sedmog mjeseca 1995. vojska Republike Srpske, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića opkolila Srebrenicu u istočnoj Bosni, priključili su im se i „Škorpioni“, paravojna formacija pod kontrolom srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova, pa je postojala jasna opasnost da će je i zauzeti. No, budući da su odgovorna trojica iz „trostrukog ključa“ oklijevali donijeti bilo kakvu odluku, srpske snage su upale u grad, odvojile muškarce od žena i pobile preko osam tisuća Bošnjaka, muškaraca u dobi od 12 do 77 godina!
* * *
9.- Kraj ratnih operacija
Armija BiH u opkoljenoj bihaćkoj regiji, u kojoj su se borili i Hrvati, cijelo je vrijeme rata bila srpskim snagama odvojena od ostalog teritorija, ali je uspješno odolijevala, ne samo srpskim, nego i snagama Fikreta Abdića, koje su - da apsurd bude veći - često surađivale s četnicima. Tad je bila ozbiljno ugrožena velikim snagama RS. Da bi spriječila novi genocid, SAD je konačno preuzela inicijativu od politički razjedinjene EU i „neutralnog“ Glavnog tajnika VS, organiziravši u Splitu postizanje sporazuma između Tuđmana i Izetbegovića o legaliziranju prisustva Hrvatske vojske u BiH. Sporazum je potpisan 22. srpnja 1995., a prvi učinci tog sporazuma došli su već nakon tri dana. Tad su Zborno područje Split i BiH Hrvatsko vijeće obrane krenuli u napadnu operaciju: Ljeto 95, kojom su zauzeli Bosansko Grahovo, Glamoč i njihova šira područja. Time je vojska RS odbačena dublje u Bosnu, a Knin je izgubio najvažniju prometnicu i zaleđe. Put Hrvatskoj vojsci za Knin je bio otvoren.
U nastojanju da se rat konačno završi, a i zbog bojazni da bi se Srbi ipak odlučili na zauzimanje Bihaća, Amerikanci su prešutno pristali da se pokrene u Hrvatskoj dugo pripremana vojna akcija Oluja. Hrvatske su snage na vrlo širokom frontu krenule rano ujutro 4. kolovoza 1995. i do 7. kolovoza oslobodile cio okupirani teritorij. Ostao je jedino okupirani dio sjeveroistočne Hrvatske, za koji su Amerikanci prisilili Hrvatsku da pristane na mirnu reintegraciju. Ta „mirna“ reintegracija je trajala tri godine, a u tom je periodu u raznoraznim osvetama poginulo oko 300 osoba, a ostalo i mnogo nerješenih problema.
Dospijevši na granicu BiH, hrvatske su snage skupa sa snagama Armije BiH brzo krenule dalje, dok su se demoralizirane srpske snage u paničnom bijegu brzo povlačile. U akciji je sudjelovao i HVO i V. korpus Arnije BiH iz bihaćkog džepa, koji je tom prigodom uspostavio i nadzor nad tadašnjom Autonomnom republikom Zapadnom Bosnom Fikreta Abdića.
Kad su oslobodilačke snage 13. listopada 1995. stigle do ispred Banjaluke, iz SAD je predsjedniku Tuđmanu stigao ultimativan zahtjev da zaustavi napredovanje. U slučaju neizvršenja, prijetnja je bila zračnim udarima. Sve je zaustavljeno i čak su morali vratiti neka već oslobođena područja. Tada su završene ratne operacije, a potpisivanje mira će biti nametnuto od strane SAD vladi Bosne i Hercegovine tijekom pregovora u Daytonu.
Kasnije je ta sramotna i nelogična odluka o obustavljivanju napredovanja obrazlagana da se time željela spriječiti izbjeglička kriza. Da je akcija nastavljena vojska RS bi skupa s civilima koji su se povlačili u samo desetak dana u brzom povlačenju stigla u Srbiju, a ukupan broj tih osoba bio bio neusporedivo manji od 2,200.000 izbjeglica iz Bosne, od kojih se najveći dio zadržao u RH, a većina ih se nikad nije vratila na područje RS. Da je rat normalno završen očekivanom čistom pobjedom, svi oni koji bi to željeli mogli bi se kasnije vratiti svojim kućama. No, i SAD je imala svoje „strateške interese“.
Daytonski sporazum, odnosno Mirovni sporazum za BiH je dogovoren na Konferenciji koja je od 1. do 21. studenog 1995. održavana u bazi zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD. Glavni su sudionici bili predstavnici triju država nastalih iz bivše SFRJ, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik u RH Richard Holbrooke i general Wesley Clarc. Taj je sporazum službeno potpisan 14. prosinca 1995. u Elizejskoj palači u Parizu.
Za portal: Prof. Filip Ćorlukić, filip.corlukic@inet.hr
Sutra na portalu nastavak:
Uzroci raspada Jugoslavije
4. dio
