Susret Svjetskog molitvenog dana u Londonu
Tema: Snaga za danas i nada za sutra
Uz kolegicu Tatjanu iz Osijeka, kao predsjednica Nacionalnog odbora za Svjetski molitvenu dan za Hrvatsku, bila sam na Europskom susretu SMD-a u Engleskoj gdje su bile predstavnice svih europskih zemalja i pojedinih svjetskih regija.
Primarni nam je cilj bio predstaviti našu zemlju i stanje SMD-a kod nas te čuti, vidjeti i naučiti sve što bi nama kao mladoj članici dobro došlo u daljnjem razvoju.
Napisala sam opširniji izvještaj kako bi svatko našao bar neku zgodnu crticu za sebe i kako bih vam bar malo približila to ozračje koje me oduševilo...
Karla-Dragica Pongrac
*****
Danas sam dobila (poštom iz Engleske) svoje dokumente, kreditne kartice i sitnice koje sam zaboravila u ladici sobe 150 u Heigh Leigh-u, prelijepom kršćanskom konferencijskom centru koji sliči ladanjskom dvorcu i ukrašen je pravim engleskim parkom u Hoddesdonu, okrug Hertfordshire. Iako nisam dopustila da mi taj detalj pokvari sliku boravka i sveg doživljenog, osobito osobnih susreta sa članicama SMD-a iz cijelog svijeta, tek sada, nakon silnog telefoniranja, e-mailova s organizatorima i bankama mogu posve neopterećeno pisati o svemu... jer sam nakon desetak dana opet punopravna građanka.
Kolegica Tatjana iz Osijeka je prespavala kod mene pa smo zajedno krenule u London, pretrpane materijalima o SMD-u u Hrvatskoj, turističkim promotivnim materijalima Zagreba i Hrvatske, Bajaderama i Kiki bombonima, što sam ponijela da na što ljepši i slađi način predstavimo naš Nacionalni odbor SMD-a i Hrvatsku. Obje volimo fotografirati pa smo se stalno premještale u avionu na sjedalo do prozora kako bismo uhvatile što ljepšu i zanimljiviju sliku tog prekrasnog sunčanog jutra i leta, a fotkanje je bilo najaktivnija zanimacija cijelog skupa, svih sedam dana. Bilo bi i više lijepih fotografija da nismo, tek po dolasku, ustanovili da Engleska ima drugačije utičnice od europskih, a na više od 150 sudionika bila su samo tri adaptera za punjenje mobitela i foto aparata, zbog čega ja nemam fotografije sa skupa.
U izvrsnoj organizaciji odbora Engleske i Welsa, kroz sve dane i sva zbivanja osjećala se briga za sve potrebe i detalje, srdačnost i djelatna ljubav prema svakoj osobi. Izvrsno prihvaćene, smještene i okrijepljene, pripremale smo svoj nastup koji je bio već prvog dana pred cijelim skupom, kada smo uz Irsku i Albaniju vodile trideset minutni molitveno-meditativni početak. Irska nam je dodijeljena kao pokrovitelj novoj zemlji članici kada smo se pridružili SMD-u, a kroz cijelo smo ljeto kontaktirali međusobno da se dogovorimo kako bismo predstavili naše zemlje i što bismo istaknuli. Poslala sam mnogo fotografija koje sam sama snimila na putovanjima kroz Hrvatsku, fotografije Turističkog saveza Hrvatske i ciljane materijale, ali je i meni samoj, ili baš zato – bio poseban užitak ustanoviti da su uz glazbu, prikazali mnogo baš onih fotografija koje imaju više sentiša i detalja, malih mjesta i prirode, morskih prizora i našeg bilja, nego profesionalnosti, tako da su već prvi dan svi primijetili i čestitali predstavnicama Hrvatske.
Susret Svjetskog molitvenog dana u Londonu okupio je
predstavnice svih europskih zemalja i pojedinih svjetskih regija
Cijeli je skup bio u službi predstavljanja realne socijalne, društvene, političke i duhovne situacije u pojedinim zemljama, a svrha svih predavanja, radionica, interaktivnog rada u manjim grupama i svih intervenata bilo je stjecanje snage za danas i nade za sutra. U međusobnom traženju ideja i načina da se SMD približi mladima, da se uključi što više ljudi, osobito onih koji vape za dobrim, djelatnim zajedništvom koje može premostiti sve krize i donijeti više snage, nade i dostojanstva u život malog čovjeka širom svijeta. Jedinu zamjerku, zapravo tipičnu za slične skupove - pretrpanost programa koji ne ostavlja vrijeme za predah i osobne susrete, često plodonosnije od službenih - ublažila je silna pozitivna energija, srdačnost u osobnim kontaktima i nevjerojatna maštovitost ženske djelatne ljubavi koja zna pokazati pažnju i ljubav na kreativan, duhovit i dojmljiv način. Sve je to iznjedrilo mnoštvo ideja, dobrih rješenja za postojeće probleme i vizija budućeg razvoja u međusobnom pomaganju i molitvi za sve zemlje članice.
Opisat ću samo jednu radionicu u kojoj se obrađivao Ilijin susret s Bogom (s Kraljem Ahabom i princezom Izabelom, koje opominje zbog nereda i grešnosti života, zbog čega mora bježati i spašavati život, nalazi se na planini gdje se 40 dana hrani samo onime što mu priroda daje i vodom, susret s Bogom, dolazak kod udovice koja ga hrani zadnjim što ima, a potom joj umire sin, Ilija intervenira i traži njegov život što mu Bog daje - kako bi dao svjedočanstvo i novi život za udovicu, koja je opet osoba s integritetom i budućnošću)..... koju je voditeljica zamislila kao interakciju svih sudionika. Pozivala je dobrovoljce da preuzmu pojedine uloge svih osoba koje se pojavljuju u događaju, a tkaninama raznih boja dočarala krajolik i promjene u životu sudionika do trenutka kad je palicu preuzela Astrid iz Njemačke, koja je kroz sve dane vodila pjevanje i zabavni program i pozvala sve da ustanu i da zajedno ustanove: „kako se to Bog glasa, kako „čuti“ Boga i u kakvim zvucima“. Podijelila je mnoštvo različitih instrumenata (mnogi su imali svoje) i pozvala pojedine grupice da određenim ritmom pokreću svoje instrumente, druge da u drugom ritmu plješću, treće da toptaju nogama, četvrte da pjevaju glasno, pete da pjevaju nježno i tiho...i kad se sva ta kakofonija stopila i postala cjelina prelijevajući se od tihog, samozatajnog zvuka i skladnosti do krešenda i omamljujuće snage, da bi se prelila u svako srce, podigla svaku dušu baš na njenoj frekvenciji, pokrenula svako tijelo baš u njegovom ritmu...i postala predivna komunikacija s Bogom i svih sudionika međusobno.
Dragica Pongrac i Tatjana Belaj ispred hrvatskog plakata
Greškom u komunikaciji nisam ranije znala da treba napraviti plakat o SMD-u u Hrvatskoj, stoga sam izuzetno ponosna na improvizirani koji je nastao od svega što sam mogla pronaći u svojoj kući, neposredno prije polaska (od slike našeg Nacionalnog odbora, slike Jasnine torte za evaluaciju Gvajane i karte Hrvatske koju je donijela Marija, Jacquelinine kartoline s ribicom iz koje ispada „harmonika“ sličica s Raba, izvučenih detalja drugih razglednica primljenih ovog ljeta s našeg mora i turističkih materijala - kreativno posloženih i koloristično skladno ukomponiranih - na skupu proglašen najljepšim!
Hrvati su već poznati i ponosni na svoju kreativnost (ljepši izraz za improvizaciju) koja se često razvije upravo onda kad pripreme nisu temeljite ili kada se čovjek nađe u neočekivanim okolnostima. Tako je bilo i na večeri nazvanoj: Festival naroda gdje su pozivane grupa po grupa iz različitih zemalja da predstave nešto specifično i tradicionalno kroz pjesmu i ples... Nas nitko nije spominjao i osjetila sam da nisu računali s nama, a željela sam predstaviti i našu zemlju i nas u najljepšem svjetlu pa sam zamolila Astrid da nas ubaci. Tatjana i ja smo dogovorile da kažem nešto o nama pa sam po nadahnuću rekla da je Hrvatska mala, ali izuzetno lijepa zemlja za koju volimo reći: da ju je Bog stvorio za svoj odmor sedmoga dana zbog svih bogatstava i raznolikosti što osjećaju i sve brojniji turisti... a onda smo pozvale sve da ustanu, pjevaju i plešu s nama „Čiri biri bella, Mare moja...“, nakon što smo im objasnile o čemu se u pjesmi radi, kako idu kitice i kako se pleše. Pjevale smo uz pokrete i pokazivale: umjesto vesla - ručice, jarbola - nožice (Tatjanine kratke i snažne i moje duge i vitke) i umjesto jedara - suknjice kojima smo tako zamamno njihale da su svi sudionici, pa i oni najstariji, oponašali pokrete, smijući se ponavljali: cici mici ili čiri čiri , što se uz veliko odobravanje, čestitke i smijeh čulo i slijedeći dan gdje god bismo se pojavile... Rado su se sladili našim slatkišima i bilo nam je drago što su i materijali razgrabljeni pa ih nismo uzalud, onako teške nosile.
Uz nas uvijek ide i naš nogomet pa smo išli na cjelodnevno razgledavanje Londona baš onaj dan kad je Hrvatska igrala protiv Engleske i na svakom koraku susretali naše „kockice“, a nakon što smo se nas dvije slikale s nekoliko grupica i ostali sudionici su nas upozoravali „gdje još ima naših“! Najljepše je ipak bilo to što je većina navijala za Hrvatsku, želeći da jedna mala zemlja, bar u nečem nadmaši „tog bahatog svjetskog diva“ kako su mnogi govorili. Moja prognoza - 3 : 1 za Hrvatsku, bila je predmet šale drugi dan, jer bilo je 1, ali Englezima, a nama čak 5!
Jedini problem nastao je kad smo pozvani na sastanak s predsjednicom Engleske kao organizatora, predsjednicom Europe i svijeta, te otkrili da je predstavnica Srbije već lobirala kod njih, donijela sa sobom kartu Jugoslavije i objašnjavala da je ta zajednica „po prirodi“ nužna i željela da se organizira jedno okupljanje svih bivših republika (tri dana idućeg rujna) i predložila da „JA“!!! organiziram skup, jer kao „u Zagreb svi mogu doći bez viza i on je svima dostupan pa bi to bilo najbolje“! Nije bila rečena svrha tog okupljanja, ali je bilo očito koliko je pripremila naše predsjednice koje nedovoljno znaju i koje su pristale misleći da svima nama čine uslugu ako plate put i daju svoje pokroviteljstvo. Bile su zbunjene i osjećale se izmanipulirano i predstavnice Slovenije i Makedonije, a možete misliti kako je bilo meni koju nije ništa pitala, ali mi je htjela uvaliti organizaciju nečega što nitko drugi osim nje ne želi i čemu nitko ne vidi pozitivan cilj i smisao. Naše su „vodeće žene“ ipak pokazale veliku mudrost i vrlo lijepo drugi dan objavile da odustaju od te ideje i kako je najvažnije da nešto raste prirodno: odozdo od korijena - pa ako jednom ljudi požele i zatraže sličnu pomoć one će rado podržati, ali nema smisla „odozgo“ išta nametati...
Bilo je još mnogo zgodnih pojedinačnih osobnih susreta od kojih ću spomenuti samo tri... Jedna od predstavnica Makedonije je Hrvatica rodom iz okoline Splita (a udajom postala „Makedonsko devojče“, što su pjevale kao svoj doprinos na festivalu naroda) i stalno je željela biti za stolom s nama i po nekoliko puta nam rekla „Dobar tek“ samo da bi i ona dobila „Dobar tek“ na svom materinjem jeziku. Na obilasku Londona jedna od organizatorica je primijetila da teško hodam i šepam pa mi diskretno ponudila da me povede kraćim putem, što sam sa zahvalnošću prihvatila, još me počastila kavom i lijepo smo se napričale dok je grupa stigla na dogovoreno mjesto, a treće „priče“ ću se zauvijek sjećati: Jedna obla i meka crnkinja stalno me grlila čudeći se boji mojih očiju i ponavljajući da takvo plavetnilo ima samo nebo i da ja sigurno i u mraku „svijetlim“, a onda me puna sažaljenja „dragala po bolesnom kuku“ govoreći da ima „ruke koje liječe“ pa će me prestati boljeti...
Željela sam svima približiti bar malo tog ozračja i bit će mi drago ako je svatko našao bar malu crticu sebi zanimljivu. Žao mi je što nemam slika jer kolegica još ništa nije poslala pa prilažem samo ove dvije dobivene iz Engleske“
Uz srdačan pozdrav,
za portal: vaša Karla-Dragica Pongrac
