Radovan Lorković

Sjećanja na neke nastupe i djelovanje
hrvatskih glazbenika u Švicarskoj

U hrvatskoj je glazbena umjetnost prije svega rasla na tlu bečkog utjecaja u vrijeme Habsburške monarhije. Njemačka jezična orijentacija tog utjecaja omogućila je u Zagrebu početkom stoljeća otvaranje prema berlinskoj sceni, no nije spriječila utjecaj pariškog kulturnog kruga na skladatelje. Nakon drugog svjetskog rata tome se priključio utjecaj svjetske glazbene pedagogije kao i integracija Nove glazbe putem Zagrebačkog Bijenala. Ti ponešto proturječni utjecaji nisu u Zagrebu stvarali polikulturalnost švicarskog tipa. Utjecaji Nove bečke škole iz početka ovog stoljeća kao i mađarske glazbe ostali su u Zagrebu od Austro-Ugarske do danas bez znatnijeg utjecaja, iako se Belu Bartok-a i Arnolda Schönberg-a u svijetu ubraja među najznačajnije skladatelje našeg vremena.

S druge strane, nagli razvoj glazbenog života u Švicarskoj upravo iza Drugog svjetskog rata ne samo da je bio plod ekonomskog i političkog uspona ovd zemlje, već je nosio sva obilježja njene podjednake otvorenosti prema svim susjednim i udaljenijim kulturama. Na nstupe i djelovanje hrvatskih glazbenika utjecala je svakako i osobitost stoljetnim demokratskim društvenim strukturama obilježenog duha Švicaraca, nepovjerljivog prema svim oblicima samoprezentacije, uobičajenog u glazbenoj prezentaciji svijeta ali i hrvatskih glazbenika. Švicarski  glazbeni krugovi priznavali su oduvijek standarde europske glazbe sa svim njezinim, koji puta i upitnim autoritetima. S jedne strane Švicarska je uvijek spremno pružala pomoć svima od onih koji su željeli ovdje studirati ili naći utočište pred progonima, no s druge strane  potreba “obrane” male zemlje protiv invazije stranih umjetnika nosila je i obilježje ozbiljnog duhovnog otpora protiv preplavljivanja upitnih utjecaja iz cijelog svijeta.

Kaže se, da Švicarski seljak nakon poljskog rada navečer uzima flautu ili violinu u ruke i svira komornu glazbu. Zaista, privatni interes za kućno muziciranje u omjeru prema profesionalnim težnjama danas je ovdje razvijeniji nego u Hrvatskoj, gdje je često već u najranijem stadiju poduke nagrada na natjecanju ili ocjena na ispitu glavni cilj. U Hrvatskoj je ogroman opseg švicarskog glazbenog interesa slabo poznat. Iza rata u vrijeme  privrednog procvata nastale su (slično kao i u Hrvatskoj) mnogobrojne glazbene škole. Povećale su se ili osnovale operne kuće u gradovima kao Basel, Bern, Biel, Luzern, Zürich, Lausanne i Ženeva. U tim gradovima djeluje i po nekoliko simfonijskih orkestara te brojne organizacije i društva za izvedbu stare ili pak najnovije glazbe. Interes za staru i najnoviju glazbu, u Švicarskoj je nadasve poduprt velikim materijalnim sredstvima javnih medija, koji ovdje imaju  dugu tradiciju, a osobito u Baselu i Ženevi. Švicarska glazbena tvorba uživa i potporu zaklade Pro Helvetia.

Izmjena između hrvatskih i švicarskih glazbenika, toliko uobičajena u glazbenom svijetu, omeđena je granicom međusobnog razumijevanja. Tako primjerice nastupi švicarskih vrhunskih interpreta kao pijanista Paul Baumgratnera ili violinista Hansheinz Schneebergera u Zagrebu nisu našli na odjek, koji su postigli neki ponekad i manje značajni interpreti iz drugih zemalja postigli.Nasuprot tome karakteristični i vrijedni švicarski skladatelji kao Willy Burkhard i Othmar Schoeck izvedeni su već početkom stoljeća u programima Zagrebačkih Madrigalista.

Bez obzira na poslovičnu švicarsku sklonost prema glazbenicima iz istočne Europe švicarske glazbene okolnosti hrvatskim su glazbenicima uvjetovale izbor između asimilacije dužim boravkom – koja traži svladavanje švicarsko-njemačkog ili barem engleskog. francuskog ili talijanskog jezika – ili pokušaja redovitog gostovanja iz domovine.Pri  tome nije zanemariv i utjecaj  poznate švicarske skepse prema svakoj želji za površnijim uspjehom. Hrvatski su glazbenici na švicarskoj glazbenoj sceni stoga rijeđe sagradili krug obožavatelja ili nimbus zvijezde nego što su sustavnim radom prenosili tekovine hrvatske glazbene pedagogije u ovdašnji glazbeni život.

Promatrajući od pedesetih godina do danas rad hrvatskih glazbenika u Švicarskoj prvenstveno iz vidokruga Berna i Basela izgleda, da su hrvatski skladatelji bili manje prisutni nego izvođači. Razlog tome bio je vjerojatno u relativno tradicionalnoj usmjerenosti hrvatske glazbene tvorbe, koja nije pobudila pravog interesa u Švicarskoj. Osim povremenih posjeta Milka Kelemena (Profesor kompozicije u Stuttgartu i osnivač zagrebačkog Bijenala) u koncertima Nove glazbe ili informacija o Ivi Malecu (djeluje na Boulezovom IRCAM-centru u Parizu), na programima koncerata hrvatskih interpreta u Švicarskoj nalazimo manje upadljiva hrvatska glazbena djela Jakova Gotovca, Stjepana Šuleka ili Blagoja Berse, Borisa Papandopula, Ive Mačeka, Brune Bjelinskog, (pod vodstvom njegova sina Alana Bjeliskog) Stanka Horvata, Frane Paraća, Adalberta Markovića i drugih. Baselski, mladi simfonijski orkestar “Sinfonietta” preduzeo si je, u jednoj od slijedećih sezona izvesti program posvećen hrvatskim skladateljima, što bi moglo pobuditi globalniji interes.

Oko 1980. ugledni zagrebački pijanist Fred Došek sjajno je izveo više zamašnijih glasovirskih sonata hrvatskih skladatelja na Muzičkoj Akademiji u Baselu. R. Lorković i F. Došek izveli su od od devedesetih godina nadalje  niz koncerata čiji sastavni dio su bila i mnoga djela hrvatskih skladatelja.

Od hrvatskih dirigenata najdublji utisak ostavio je u nekoliko navrata Lovro Matačić: u vrijeme, kad se poznati dirigenti pokušavaju profilirati proizvoljnošću izvedbe i šematičnim stilom interpretacije, njegov prirodan izbor tempa, prepoznavanje pravog, dubokog sadržaja djela i potpuno emocionalno predavanje i u zadnjoj fazi njegove djelatnosti bili su pravo otkrićeza švicarsku publiku. Baselska kritika uočila je značaj tog umjetnika, jednog od velikih interpreta našeg vremena. Sasvim drugačiji karakter Milana Horvata slično je visoko cijenjen: njegov neumoran trud oko uravnotežene dotjeranosti orkestralne izvedbe uspijeva očekivanje konvencionalne interpretacije spojiti sa sadržajnošću doživljaja. Nakon pola stoljeća njegovo zalaganje nije izgubilo ništa od svoje inteligentne preglednosti. Gostovao je nekoliko puta sa zagrebačkom filharmonijom ali i s velikim švicarskim orkestrima. (kojim?)

U Zürichu je u operi nekoliko godina djelovao dirigent Nikša Bareza, kome je bila između ostalog povjerena i značajna praizvedba rekonstruiranim trećim činom upotunjene Bergove opere Lulu. U Baselu već decenijama djeluje u operi Baldo Podić, koji svojim neobično snažno doživljavljenim interpretacijama uvijek iznova oduševljava publiku. Sedamdesetih godina uspješno je u baselskoj Martinskirche gostovao i dirigent Nikola Debelić sa Dubrovačkim Gradskim Orkestrom.

Ovdje treba spomenuti i Zagrebačke Soliste, koji su svoje nastupe u Švicarskoj započeli još pod majstorskim vodstvom Antonija Jangira. Od komornih sastava uspješno je  gostovao Zagrebački gudači kvartet tada još sa Josipom Klimom i Edom Pečarićem kao violinistima. Ovi ansambli pokazivali su visoku razinu zagrebačke violinske škole koju su potvrdila i predavanja doajena zagrebačkih violinskih pedagoga, Ljerka Spillera (već više od pola stoljeća djeluje u Buenos Airesu). Od mlađih violinista istako se i Goran Končar, koji je između ostalog u Wnkenhof-u kraj Basela izveo sonatni program uz pratnju supruge Ide Gamulin. Oko 1976 nastupio je u Baselu s uspjehom i zagrebački klavirski trio “Slavenski” u sastavu Ljerka Pleslić-Bjelinski, glasovir, Evelina Jambrošić-Skulté, violina i Darije Antonović, violoncello. U vrijeme rata 1992. izveli su hrvatski studenti glazbe u Švicarskoj i Austriji u Luzernskom Konservatoriju dobrotvorni koncert s nekoliko djela hrvatskih autora. Sudjelovali su violinisti Anđelko Krpan i Sergej Novoselić i pijanisti Vlasta Salopek, Ivana Novak i Đorđe Stanetti, koji je nekoliko godina djelovao kao pedagog u Neuchâtelu. Vlasta Salopek studirala je u Luzernu kod Huberta Harry-a, i nakon toga uspjela sagraditi uspješnu djelatnost kao koncertant i pedagog u Luzernu. U Švicarskoj je nastupio i flautist Damir Bašković.

Poznati zagrebački violoncellist Valter Dešpalj djelovao je u Zürichu 1970.tih. U posljednje vrijeme često se na oglasima velikih koncerata čita ime Radovana Vlatkovića, koji pripada najvećim imenima svirača roga.

Od pijanista nesumnjivo je najveći utisak ostavio Ivo Pogorelić, no prije njega  vrlo su uspješno nastupili i Stjepan Radić, vladimir Krpan, Pavica Gvozdić, Fred Došek kao i Melita Lorković, a kasnije i Lovro Pogorelić. Nastupi Ive Pogorelića u velikim dvoranama švicarskih gradova uvijek su značajan glazbeni događaj, usprkos njegovim izjavama o ulozi interpreta i katkad vrlo osobnom tumačenju djela. Međutim, kritika i publika uvijek su mu bezrezervno priznavali pripadnost svjetskoj pijanističkoj eliti.

Pripadnost velikoj klasi pijanista potvrđena je i Meliti Lorković prigodom njene izvedbe Čajkovskijevog klavirskog koncerta u Ženevi s Orkestrom Romanske Švicarske 1956. Treba spomenuti i njene izvedbe djela švicarskih skladatelja u ženevskom Centre des Premieres Auditions, kao i hrvatskih autora na bernskom i baselskom radiu. Njen najznačajniji uspjeh bio je međutim u Baselu 1976. recitalima posvećenim zadnjim Beethovenovim sonatama i djelima Schumanna i Chopina, koji su ovdje snimljeni 1976.-82. uz program djela hrvatskih autora. Švicarski radio posvetio je jednu emisiju i skladatelju, dirigentu i glazbenom piscu Mladenu Pozajiću.

Osobitu Pažnju izazivali su uvijek hrvatski pjevači u velikim opernim kućama Švicarske. Od njih su prije svega nezaboravni nastupi Dunje Vejzović, kasnije slavnog interpreta Wagnerovih opera u Bayreuthu. U Bernu je u operi vrlo uspješno djelovala i poznata zagrebačka pjevačica Božena Ruk-Fočić.

Manje upadljivo djelovali su u Švicarskoj hrvatski glazbeni pedagozi. Treba istaći pijanisticu Ljerka Dimitrović i Anja Radović koje su svojom temeljitom,kompetentom i visoko stručnom podukom u Sissachu i  Baselu stekle izvrstan ugled. Njihov rad temelji se na zagrebačkoj izobrazbi klavirske metodike Ladislava Šabana. Kao profesor baselske muzičke akademije značajni doprinos švicarskoj  violinskoj pedagogiji  ostavio je R. Lorković. Njegovo četrdesetgodišnje djelovanje obilježeno je uz pedagošku i koncertnu djelatnost vođenjem koncerata ansambla Musica Viva – Basel kao i komornog orkestra njegovih studenata.