Nakon što smo ustanovili da hrvatsko plemstvo ipak nije netragom nestalo i da su potomci hrvatskih plemićkih obitelji i danas istaknuti znanstvenici, umjetnici i istaknuti članovi društva, osvrnimo na stoljetne povijesti nekoliko plemićkih obitelji Hrvatske Podravine i na njihov doprinos na području kulture i prosvjete. U tu svrhu donosimo prilog Dr. sc. Agneze Szabo:

O ISTAKNUTIM VELIKAŠKIM OBITELJIMA HRVATSKE PODRAVINE I NJIHOVIM DOPRINOSIMA NA PODRUČJIMA KULTURE I PROSVJETE

Dr. sc. Agneza Szabo

Kao što iz samoga naslova ovoga priloga proizlazi, u ovome radu bit će riječi samo o nekim velikaškim obiteljima koje su djelovale na području hrvatske Podravine (jer ima i Ugarska, odnosno Mađarska), kao i o njihovim doprinosima na širenju kulture i prosvjete u narodu, prije svega na području njihovih vlastelinstava. U obzir će biti uzeto razdoblje prije dolaska Osmanlija, odnosno prije dolaska hrvatske Podravine pod tursko-osmanlijsku okupaciju, te o razdobljima nakon njihova odlaska, odnosno oslobađanja Podravine od tursko-osmanlijske okupacije. Također u skladu s namjerama simpozija obuhvatit će se razdoblje obnove do sredine 18. stoljeća, premda njezini procesi traju i tijekom kasnijih desetljeća. Pri tome ću se služiti dosadašnjim rezultatima historiografije, na temelju kojih sam već objavila više priloga baš na temu hrvatskih velikaških obitelji. Ta se literatura, i to ona najvažnija nalazi na kraju ovog priloga.

Kao što je već utvrdila današnja historiografija, kako starija, tako i ona novija, na cjelokupnom području hrvatske Podravine razvijaju se već od 13. stoljeća velika vlastelinstva koja se kasnije postupno raspadaju u brojne, uglavnom manje plemićke posjede. Tako se u gornjoj Podravini ističu dobro poznata vlastelinstva, viničko i varaždinsko, koja su ulazila u kompleks posjeda zagorske grofovije; zatim vlastelinstva Koprivnica, Podravić i Đurđevac, koja su najprije kao zasebnu cjelinu posjedovali velikaši Podravići, među njima i dobro poznati ban Mikac, a do druge polovice 15. st. međimurski vlastelini. Vlastelinstvom Ludbreg upravljala je od sredine 15. st. ugarska velikaška obitelj Batthyany.

Na području hrvatske Podravine dobro je poznato i virovitičko vlastelinstvo, koje od 13 st. posjeduju slavonski hercezi ugarske kraljice, a 1429. prelazi u privatni posjed (Banffy i drugi) sve do pada pod osmanlijsku vlast. Na širem području Podravine spominju se i vlastelinstva Zagrebačke biskupije (Vaška, Sopje, Ivanec), zatim veliko moslavačko vlastelinstvo u vlasništvu grofova Erdody (koje su oni i oslobodili od Osmanlija) zatim veliko valpovačko vlastelinstvo, koje se dijelom prostiralo i na području starodrevne Križevačke županije.

Podravinu i na njoj prisutna velika vlastelinstva Osmanlije su neposredno ugrozili padom grada Osijeka (1526.), a brza uspostava velikog mosta na Dravi olakšala im je daljnja prodiranja, također i lijevom obalom te rijeke. Turska osvajanja u Podravini završila su padom Virovitice 1552. Istina, do tada nisu više uspjeli zauzeti hrvatske zemlje u Podravini, ali su svojim naletima često pustošili hrvatske krajeve sve do grada Varaždina. Spomenuta turska osvajanja značila su i slom vlastelinske uprave i u tim dijelovima Podravine sve do njihova oslobađanja tijekom druge polovice 17. stoljeća.

Turci-Osmanlije istjerani su iz Podravine za vrijeme dugog habsburško-turskog rata 1683.-1699. Kao što je poznato 1684. oslobođena je Virovitica, a tri godine kasnije, tj. 1687. i Valpovo, a potom je postupno uslijedio i povratak hrvatskoga pučanstva u opustošene krajeve, ali je istovremeno počelo naseljavanje drugih etničkih skupina. S cjelokupnom obnovom izgrađena su stara vlastelinstva i nekadašnje županije koje su bile uspostavljene još tijekom 13. stoljeća. Međutim, u ovom prilogu zadržat ću se na sažetom prikazu hrvatskih velikaških obitelji koje su imale posjede na području nekadašnje Križevačke županije i na čijem su području najprije grad Križevci koji je i sjedište istoimene županije, zatim Koprivnica i Vrbovec, a bit će manje riječi i o inače znamenitom moslavačkom vlastelinstvu, a jednako tako i o virovitičkom vlastelinstvu koje se također obnavlja u 17. stoljeću.

Među istaknutim i zaslužnim hrvatskim velikaškim obiteljima dijela Podravine o kojem govorimo ističu se grofovi Erdody, grofovi Pejačevići, grofovi Patačići, baruni Ožegovići Barlabaševački, plemići Zdenčaj od Zahromić grada, a dijelom i grofovi Keglevići Bužimski Budući da se radi o doista brojnim obiteljima, za sada ću ovdje navesti samo najbitnije činjenice. Prije svega sve velikaške obitelji koje sam spomenula, isticale su se na ovaj ili onaj način u obrani hrvatske zemlje od Osmanlija, te prema feudalnim običajima ali i dužnostima u donatorstvu: gradili su crkve i samostane, uzdržavali njihove škole, barem djelomično, i dakako, više ili manje uspješno upravljali svojim vlastelinstvima u gospodarskom i u političkom smislu, na kojima su, dakako uz rad svojih podložnika (kmetova), gradili i prekrasne dvorce (primjerice Jastrebarsko, Varaždin, Novi Marof, itd ), ali dijelom i obrambene utvrde.

Među najstarije, ali i najmoćnije velikaške obitelji na području Podravine, spadaju grofovi Erdody. Naime, ta je obitelj uz druge brojne posjede (Okić, Jastrebarsko, Cesargrad, Kutina itd.) posjedovala i moslavačko vlastelinstvo, a kasnije i grad Varaždin, kao i nasljednu župansku čast iste županije koju je primila od hrvatsko-ugarskih kraljeva (1607.).
No, Erdody su dali hrvatskome narodu pet sjajnih banova (i do nedavna prešućivanih). Bili su to ban Petar II. (vladao 1557.-1567 ), Tomo (1584 -1595.), Žigmund (1627 - i 639.), Nikola (1680 -1693.) i Ivan (1790 -1806.). Upravo zbog moslavačkog posjeda nosili su i istoimeni predikat.

Grofovi Patačaći, kao i mnoge druge hrvatske velikaške obitelji, podrijetlom su iz Bosne i to iz područja između rijeka Une i Vrbasa koje kasnije tijekom osmanlijske vlasti, dobiva naziv Turska Hrvatska. Patačići se sklanjaju u slobodne sjeverne dijelove Hrvatske u bijegu pred Turcima i od tada pa sve do sredine 19. stoljeća kada je ta plemićka obitelj izumrla, njeni se članovi ističu u domoljublju i obrani Hrvatske, te u cjelokupnom javnom životu, osobito na području kulture i znanosti, a neki njezini članovi su i istaknuti mecene. Najstariji nama poznati Patačić bio je Nikola koji je došao u Hrvatsku 1520. i ženidbom s Katarinom Herkffy stječe njezin posjed u Hrvatskom zagorju Milen i Zajezda, pa otuda i plemićki predikat od Zajezde No, ukoliko govorimo o Podravini, onda valja spomenuti Baltazara II. Patačića koji je sudjelovao u popisu i zapljeni imanja Zrinskih, a godine 1707 kralj Josip II. postavio ga je velikim županom Virovitičke županije i darovao mu nekadašnja zrinska imanja Vrbovec i Rakovec. Recimo odmah da su Vrbovec posjedovali knezovi Zrinski od 1531. pa sve do svoje propasti (1671 .) i to zajedno s tamošnjom utvrdom koju je gradio ban Ivan Karlović (vlasnik Vrbovca 1528.- i 531.).
Baltazar II. Patačić sastavio je i dobro poznati Diarium (dnevnik) za razdoblje od 1687. do 1717 a taj ljetopis kasnije su objavili Ivan Kukuljević i poslije još i Emilije Laszowski. Isti Baltazar II. osnovao je na svom posjedu Krkanec i dobro poznato "Društvo vinskih doktorah od Pinte" god 1696. po uzoru na takva društva u Europi, osobito Bavarskoj. Plemićka obitelj Patačić dala je još mnogo zaslužnih ljudi, i žena također, također i na području crkvenog života. Među njima se ističe Adam Patačić, najprije župnik u Vrbovcu (1739.) te uskoro i kanonik u Zagrebu (1741.) i konačno biskup u Kaloči ( i 776.), ali je bio također i poznati hrvatski leksikograf, pjesnik i prijatelj glazbe. Međutim središnja osoba hrvatske Podravine bio je Ladovik Patačić (1699 -1766.). Osim što je bio gospodar Vrbovca i Rakovca, bio je i veliki župan virovitički i kraljevski savjetnik. Dao je sagraditi kapelu i oltar Sv. Josipa u župnoj crkvi u Zajezdi. Stekao je dakako još mnoga imanja, među njima i Vinicu a prema zapisima u Memorabiliji franjevačkog samostana u Virovitici, upravo je on dao položiti temeljni kamen za gradnju nove franjevačke župne crkve Sv. Roka 1746. i koja je već 1752 bila sasvim dovršena. Crkvu je dao ukrasiti potrebnim inventarom, a dvije godine kasnije pomogao je i gradnju zvonika istoimene crkve. U braku sa svojom suprugom Suzanom imao je sina Ivana IV Patačića koji se također isticao uzornim rodoljubljem, a bio je i veliki župan križevački. Zbog njegove poznate pravednosti narod ga je veoma štovao. Nakon smrti svoga oca Ludovika naslijedio je imanje Vrbovec (1766.) i tu je odmah podigao pučku školu. Pri osnivanju škole posebno je istaknuo želju da školu zajedno polaze djeca oba spola te da u njoj uče "hrvatski čitati i pisati".
U drugoj polovici 18. stoljeća spominje se također i barun Franjo Patačić, a njegova supruga Katarina, rođena grofica Keglević, donijela mu je u ime miraza imanja Kalnik, Gušćerovac i Popovec koja posjeduju još do danas prekrasno očuvane dvorce. Franjo je bio i graditelj najljepše barokne palače u Varaždinu (1764.), a namjeravao je izgraditi i kazalište, ali mu je ponestalo novaca. Njegova supruga Katarina bila je poznata kajkavska pjesnikinja, koja se nije stidjela "siromašnog jezika hrvatskoga" Brojne svoje pjesme za spomenare te ode i prigodnice, sastavila je na kajkavskom narječju, a tiskala je i zasebnu zbirku "Pesme Horvatszke", što ih je posvetila svome rođaku, biskupu Adamu Patačiću.

Plemićka obitelj Zdenčaj s pridjevkom od Zahromić-grada naselila se na području Križevačke županije te nedaleko od grada Križevaca stekla imanja Veliki i Mali Raven. Među osobito zaslužnim i danas poznatim članovima te obitelji ističu se Nikola Zdenčaj, rođen u Velikom Ravenu 1775 a umro je u istom mjestu 1854. Bio je najprije križevački podžupan, a kasnije veliki župan zagrebački i na toj je službi uvelike pomagao Hrvatski narodni preporod i cjelokupnu njegovu politiku. Bio je poznat po svojoj obrazovanosti, nastojanju oko razvoja gospodarstva, ali o tome ovdje ne govorimo, jer njegova glavna djelatnost spada u 19. stoljeće.

Drugi po veličini grad u Križevačkoj županiji bila je Koprivnica. U posjed toga mjesta došao je 1541 grof Petar Keglević Bužimski, hrvatski ban (1538 1542.) . On je u stvari oteo grad Koprivnicu od međimurskog vlastelina Ernušta Hampa, ali je Petra kasnije istisnula iz Koprivnice banska vojska (1546. Kada on više nije ban), pa je grad pripao kraljevom fisku (blagajni) Time je bilo završeno i 120-godišnje razdoblje u kojem su se za grad Koprivnicu kao svoj posjed otimali brojni velikaši (zagrebački biskup Ivan Alben, grofovi Celjski i drugi) a jednake borbe vodile su se i za Đurđevac te Prodavić (kasnije Virje).

U povijesti Križevačke županije i grada Koprivnice; njezina središta, ističu se i baruni Ožegovići Barlabaševački koji ovaj plemićki predikat nose prema svome izvornome posjedu, selcu Barlabaševac (ranije Gostovnica) u nekadašnjoj Križevačkoj županiji. U crkvenom smislu to je mjesto pripadalo župi Rijeka kraj grada Križevaca. Staro hrvatsko plemstvo potvrdio je Ožegovićima i to na njihove molbe hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand III. 1646. a baranat su stekli u 19. stoljeću. Tijekom 17. stoljeća isticao se o hrvatskoj povijesti i kulturi Pavao Ožegović, veliki sudac Županije križevačke, i njegova supruga Kristina rođena Kanki. Ona je uz kršćanski odgoj svoje djece vodila brigu u pogledu upravljanja njihovim vlastelinstvom pa je u tu svrhu i sama potpisala više povelja, osobito onih koje se tiču njihovih feudalnih podložnika. Iz ove porodice potječe i Juraj Ožegović, rođen ispod Kalnika 1737 On se posvetio svećeničkom zvanju i više je godi- na bio župnik u Gradcu kraj Križevaca, umro je kao župnik u Plješivici (1829 ), a bavio se i pisanjem. Osobito zaslužni članovi ove obitelji bili su kasnije barun Mirko Ožegović, rođen 1775. u selu Vinarcu (nedaleko Križevaca), a kasnije je, između ostaloga postao i senjsko-modruški biskup, te njegov brat Stjepan Ožegović (1770.1837.) koji je između ostaloga, bio i protonotar (probilježnik) Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, zatim veliki župan križevački i izaslanik Hrvatskoga sabora u požunskome (zajedničkom Saboru) u kojem se proslavio obranom hrvatske državno-pravne individualnosti prema Ugarskoj, ali i ostalim zemljama habsburške krune. Njegovu državotvornu politiku, također i mecenarstvo slijedili su i njegovi nasljednici.

Kao što je općenito poznato u historiografiji, virovitičko vlastelinstvo (a jednako tako i srijemsko i još neka druga) bilo je u rukama grofova Pejačevića virovitičkih (i srijemskih) Osnivač hrvatske grane Pejačevića bio je Marko Pejačević (1656.-1727.) koji se doselio u Osijek te u građu kupio kuću i uskoro stekao vlastitim radom veliki imetak. Njegov sin Josip rođen je također u Osijeku (1710 ) i već 1732. kupuje vlastelinstvo Našice, a od svojih stričeva baštinio je vlastelinstvo Rumu, Retfalu i Viroviticu. Naime, i Josip se posvetio vojničkome zvanju te sudjelovao na više europskih bojišta, među ostalim i u nasljednom ratu (1740.-1748.) u kojem je teško ranjen. Zato napušta zauvijek vojnu službu i vraća se u Hrvatsku te se sasvim posvećuje gospodarskim poslovima. Poradi njegovih velikih zasluga "za kralja i domovinu" kako na vojnom tako i gospodarskom području, kraljica Marija Terezija podijelila je Josipu, kao i njegovim potomci- ma grofovski naslov s pridjevom "virovitički". Stoga se Josip Pejačević smatra utemeljiteljem hrvatske grane grofova Pejačevića virovitičkih. (Brojni Pejačevići iz srijemske grane posvetili su se svećeničkom i redovničkom zvanju, pogotovo u redu Družbe Isusove: osobito se ističu Franjo Ksaver Pejačević i Jakov Pejačević, obojica djelovala u 18. stoljeću).
Grof Josip Pejačević i njegova supruga Elizabeta, rođena Peterson bili su također donatori franjevačke crkve i samostana u Virovitici, ali i drugih crkava u istoimenoj županiji. Njihovu politiku nastavili su i njihova tri sina: Žigmund, Dragutin i Antun Antun i njegova supruga Barbara rođena grofica Drašković imali su kuće u Zagrebu i Varaždinu (kuća u Zagrebu u Demetrovoj ul. 1 prešla je kasnije u ruke grofa Amadeja te služila i za kazališne predstave), a na svojem vlastelinstvu u Našicama i okolo njega razvili su glasovite pilane i staklane, koje je kasnije nakon smrti njihova sina Antuna I, uzorno vodila njegova supruga Marija Pejačević, rođena Kiš, a svojim finim staklom u stilu bidermajera pokrivala potrebe Virovitičke, Srijemske, ali i Križevačke županije l oni su bili darovatelji franjevačkih samostana u Našicama i Virovitici, a u središtu grada Virovitice izgradili su i prekrasni barokni dvorac koji stoji i danas (početak 19. stoljeća). U intenzivni politički život uključuju se članovi ove obitelji, ako i njihovi potomci nakon obnove starodrevnih hrvatsko-slavonskih županija 1745. koje su, zahvaljujući upornosti Hrvatskog sabora, nakon oslobađanja Slavonije krajem 17 stoljeća, ipak vraćene pod vlast Hrvatskog sabora i bana, ali nažalost pola stoljeća kasnije.
Recimo na kraju, da ovaj sažeti pregled svakako upućuje još i na daljnja istraživanja povijesti hrvatskih velikaških obitelji, kao i njihovu stvarnom doprinosu općoj kulturi i prosvjeti u hrvatskome narodu, ne zanemarujući pri tome, niti njihove odnose s svojim feudalnim podložnicima, bez čijega sveukupnog rada, oni sami po sebi ne bi mogli ništa učiniti.

IZB0R KORIŠTENE LITERATURE:
1. Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. - godine, Zagreb, 1972.
2. Anđela Horvat, Radmila Matejčić i Kruno Prijatelj Barok u Hrvatskoj , Zagreb;1982
3. Agneza Szabo, Hrvatska grana grofova Erdody (Erdedi) Matica, Časopis Hrvatske matice iseljenika (dalje Matica - ČMHII) Zagreb, 1995 , br 5; str 2 5;:
Ista: Vejikaška obitelj Keglevića - Bužimskih, Matica ČMHI, 'Zagreb XLV/ 1995 , br. 12, str 2 5;
Ista: Patačići od Zajezde, Matica ČMHIl, Zagreb HLVI/ 1996., br: 3, str. 2-5; .
Ista: Plernići Zdenčaj od Zahromić-grada, Matica ČMHI, Zagreb XLVI/1996.; br. 4, str 2 5';
Ista Baruni Ožegovići Barlabaševećki, Matica ČMHII, Zagreb XLVI/ 1996., br. 6, str: .2-5; :
Ista: Grofovi Pejačevići Virovitički i Srijemski; Matica ČMHI, Zagreb ' 1996 , br 9, str. 2 5
7. Ferdo Šišić: Pregled ,povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb, 1962

Za portal pripremio: Zvonimir Mitar