Radoslav Katičić: Kroatologija obuhvaća kulturu kao cjelinu

Zlo sa srpskim i hrvatskim nije što kažu da su to izuzetno slični jezici, nego da nas se uvjeri da nemamo cijelu tu jezičnu povijest, kaže akademik Radoslav Katičić u povodu kroatološkoga skupa u Zagrebu

Povod za razgovor s jednim od najvećih hrvatskih znanstvenika, akademikom Radoslavom Katičićem zapravo ne treba posebno tražiti, no Prva kroatološka konferencija, koja se od 1. listopada održavala u Zagrebu, pokazala se kao aktualni poticaj za razgovor. Akademik Katičić predsjednik je Organizacijskog odbora te konferencije.

• Možete li reći više o 1. kroatološkoj konferenciji, kojoj ste Vi predsjednik Organizacijskog odbora?

- Ona je vođena mišlju koja je stvorila Hrvatske studije, te je proizišla iz toga. Pošto se nastava već godinama odvija uspješno, mislim da je bilo dozrelo da se istupi u javnost s nečim ovakvim. Svrha konferencije je dvostruka.
Prvo je da se mi konstituiramo šire nego Hrvatski studiji sa stručnjacima iz mnogih područja. Druga svrha je internacionalna, da pokažemo svima što radimo, da predstavimo sve to svijetu. Želimo šire afirmirati kroatologiju kao različitu od kroatistike.
Kroatistika je nacionalna filologija, to je ono što se predaje na filozofskom fakultetu, te nju moraju znati svi, i nastavnici i učenici u obrazovnom sistemu; kao takva je ključna disciplina.
Ovo što smo nazvali kroatologija je nešto drugo. Ona ne poštuje granice školskih disciplina, već teži tomu da ih prekoračuje. To nije studij književnosti, jezika, glazbe ili nacionalne povijesti umjetnosti, već uzima od svega toga ponešto. Gleda se na kulturu kao cjelinu.

• Ne mislite li da je riječ o svaštarenju, budući da je takav princip nemoguć s obzirom na nepregledan korpus znanja u modernom društvu. Je li taj »gestalt« pristup ipak previše ambiciozan?

- Dakako da je svaki princip odnosno pristup samo do neke mjere ostvariv. Dakako da kroatologija nikada neće niti može zamijeniti temeljne znanstvene discipline poput povijesti umjetnosti kakva je na filozofskom.
Student kroatologije, posebno onaj koji dolazi na naš doktorski studij, dolazi već s određenim nivoom znanja koje je stekao. On će polazeći od toga tu proširiti horizonte i steći metodu.
Smatram da je to moguće, iako sam svjestan da to nije lako, kao i činjenice da neće uvijek biti uspješno, ali ja ionako ne vjerujem u industrijski proizvodnju znanja na sveučilištu, koja je danas tako prisutna u shvaćanju.
Nema tih sjajnih stručnjaka na tekućoj vrpci, to je uvijek jedan mučni individualan proces. Na nastavnicima je da potaknu sposobnost povezivanja. Samo se moraju razviti preduvjeti, da brzo shvati npr. bit povijesti glazbe ili umjetnosti. A mnogo više od toga ne treba. Svatko se mora ograničiti na svoje polje interesa.
Moram reći da sam i ja u početku imao dvojbe koje ste vi sada izrazili. Ja sam vrlo zadovoljan jer sam u razgovoru sa studentima vidio da su oni oduševljeni i da većina nastavnika umije pokrenuti ovo o čem sam govorio. Dakako da to ne mogu svi, no većina ipak umije.

• Kada smo već kod pitanja obrazovanja i visokoga školstva, koje je Vaše mišljenje o konceptu »društva znanja«?

- Erozija znanja je i više nego očita, no to nije samo naš specijalitet. Hrvatska je općenito u jednom depresivnom raspoloženju, no erozija znanja je svjetska činjenica. No, isto je tako činjenica da je znanje danas potrebnije nego ikada i u daleko širim slojevima nego što je nekada bilo. Znanje je nekada bila privilegija uskih krugova a velika većina ljudi su mogli biti neznalice i nikom ništa. Mi to danas ne možemo.
Zahtjevi rastu: uzmite samo kompjutere i telekomunikacije; samo kompjuter, e mail i mobitel. Zamislite koja je to stručnost koja se očekuje od običnih ljudi samo kako bi rukovali time.

• Umberto Eco je rekao da će informatička kultura stvoriti čitavu novu klasu, neku vrstu informatičkih malograđana…

- To vidimo na očigled kako nastaje. Ta ista sredstva zahtijevaju neviđen stupanj ekspertnog obrazovanja, apstraktnoga mišljenja. Samo za korištenje mobitela je potrebno mnogo apstrakcije, i nužnost da se čovjek sam snalazi. Osim toga to stvara jednu psihologiju koja pravo znanje čini nepotrebnim, jer tko će se uz sve to baviti pravim znanjem.
Ako je netko tako lud da se bavi književnošću i umjetnošću, poviješću, neka mu je, to se nas uopće ne tiče. Tu nastaje to duboko proturječje. Što se tiče »društva znanja«, to je obična parola i floskula do koje ja uopće ne držim. No, činjenica je da mi moramo povećati razinu školstva jer situacija je katastrofična, toliki ljudi koji danas studiraju na sveučilištu sigurno ne studiraju kvalitetno.
Stvar je u tom što zovemo globalizacija. Ako svijet postane ekonomska cjelina, a to postaje iz dana u dan, onda ljudi u Hrvatskoj i Europi ne mogu opstati ako su im plaće jednako niske kao one u Kini, a to možemo izbjeći samo ako su naši radnici kvalificiraniji i obrazovaniji od drugih. A situacija, na žalost, svima je jasno, nije takva.
Uostalom, bolonjski proces samo srozava kvalitetu našeg sveučilišta i do kraja ga uništava. Ovo naše sveučilište više nije relevantno, moramo stvoriti novo sveučilište, kvalitetno elitno sveučilište. No, pitanje je kako to financirati da ne bi samo djeca bogatih mogla studirati, da se ne bira po dubini džepa nego po talentu i sposobnosti.

• Vi ste predsjednik Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Ljudi kod nas uglavnom ne znaju da standardni jezik i književni jezik nisu ista stvar…

- To uopće nije ista stvar i nama trebaju oba pojma. Književni jezik je onaj jezik kojim se piše i govori kad se ne razgovara i ne dopisuje u najužem krugu. Književni jezik postoji čim postoji pismenost, to je jezik koji nosi sve izražajne vrijednosti koje su književna djela stvorila i usadila.
Standardni jezik je suvremeni oblik književnog jezika i tu je bit nesporazuma. Svaki standardni jezik je književni jezik, a nije svaki književni jezik standardni jezik. Standardni jezik je jezik karakterističan za industrijsko razdoblje, on je razvijen i uređen da omogućuje optimalnu komunikaciju na što širem prostoru i da smanjuje »buku u kanalu«.

• Kako biste Vi opisali situaciju između hrvatskoga i srpskoga s obzirom na to da moderna lingvistika smatra ta dva jezika bliskim jezicima s vrlo malom razinom razlika?

- Glavna struja slavistike tako gleda na stvari. Da su srpski i hrvatski izrazito slični, to je evidentno, nitko pri zdravoj pameti to neće zanijekati. Neki srpski govori i neki hrvatski govori su vrlo srodni i ne mogu se smatrati da pripadaju različitim slavenskim jezicima po postanju iz praslavenskoga. No, to nije jedini kriterij za jezik.
Hrvatski postoji kao jezik, kao oblikovanje književne pisane riječi u neprekinutom kontinuitetu od srednjeg vijeka, od Bašćanske ploče, i to nije nikakva floskula. Ona je dokument koji pokazuje kako se visoka crkvenoslavenska naobrazba istovremeno otvorila narodnom jeziku i to je početak hrvatskoga književnog jezika.
Mi sada govorimo standardnim, štokavskim, no nije štokavski narodni govor uzdignut u književni jezik Srba i Hrvata, nego je književni jezik Hrvata različito dijalekatski stiliziran; hrvatski na čakavsku, hrvatski na štokavsku i hrvatski na kajkavsku stilizaciju.
No, ta štokavska stilizacija je potpuno prevladala i mi ovo što sada govorimo stiliziramo tako da nosi štokavska obilježja, ali to ne znači da je cijela povijest i dubina izražajnih vrijednosti i asocijacija ukinuta. Zlo sa srpskim i hrvatskim nije što kažu da su to izuzetno slični jezici, nego da nas se uvjeri da nemamo cijelu tu jezičnu povijest.

• Vi ste prvi put javno o tome govorili 1967., kada ste napisali »Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika«?

- Ja je jesam napisao, no nisam je sastavljao. Miroslav Brandt je izvadio papir i to čitao, a ja sam zapisivao.

• U Vašem uvodu za kroa-tološki skup govorite o atipičnosti hrvatskoga jezika i kulture.

- Upravo se zbog te atipič- nosti tako manipulira time. Ne bi bilo Deklaracije da nije ljudima prekipjelo, jer mi želimo svoj jezik, on je naša duhovna domovina.

• Kažete da je hrvatskoj kulturi imanentna dvojezičnost?

- Na najvišoj razini. Jednom prilikom mi je jedna starija gospođa pripovijedala kako je kao mala u nekom salonu poslije večere slušala gospodu kako o politici raspravljaju na latinskome. To je ta dvojezičnost hrvatske kulture.

• Jesu li na dokidanje dvojezičnosti u Hrvatskoj utjecali događaji poput Kukuljevićeva govora u Hrvatskome saboru na hrvatskome jeziku ili je riječ o neminovnom povijesnom procesu koji se postupno događao?

- To je gotovo pitanje filozofije povijesti. Naime, postoje li procesi koji teku nezaustavljivo bez obzira na pojedine osobe i događaje ili su odlučne osobe i događaji.
Iako ja nisam nikakav marksist, čini mi se da je tu ključan pojam dijalektike. Ne može se reći da bez tog govora ne bi hrvatski prodro u javni život, to je bilo neizbježivo jer se širila socijalna baza javnog života.

»Podravka juha« - kakav je to oblik?
• Posljednjih godina s nekih je strana postalo aktualnim pitanje o zakonu o hrvatskome jeziku. Što Vi mislite o mogućnosti donošenja takvog zakona? Komu to, zapravo, treba?

- Kao prvo recimo da je donošenje zakona o jeziku posve normalna stvar. Tamo gdje se određene stvari razvijaju kako većina upućenih smatra da stvari teku krivo, tomu doskočiti zakonom je posve legitimno. To su učinile neke zemlje poput Francuske, i to je posve legitimno i to bismo mogli učiniti i mi, i to s razlogom.
Na snazi je konstantno uništavanje jezika. Za »Motovun film festival« treba ići u zatvor, to uništava hrvatski jezik u korijenu. Pa i »Podravka juha« - kakav je to oblik? No, zakon o hrvatskom jeziku je postojao u vrijeme zločinačkog režima NDH, kada se zaista kažnjavalo kada bi se reklo »telefon«, a ne »brzoglas«.
Isključivo iz tog razloga, zbog te traume, mi ne smijemo ni pomisliti da ga uvedemo i zato ga nećemo niti uvoditi, koliko god možemo smatrati da bi bilo koristi od toga.
Eventualno jednog dana u daljnjoj budućnosti, kada se okončaju ovakve povijesno-političke teme, koje još i danas uzrokuju traume.

Izvor: Vjesnik, autor: Neven Svilar