PREGLED NOVIJE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
Ante Bašić 2004.
ante_basic@yahoo.com

Književnost 1952 - danas

PJESNIŠTVO

Josip Sever (1938 - 1989)

antologijske pjesme: Bitka, Prostrano sagorijevanje, Pismo o lišću koje pada, Između majmunskih zidova, Ponedjeljak, Najnovija metoda ubijanja staraca, O ljudi, spasite rat + Muzika vida, Pjev za Feniksa, Panegirik pornografa, Europska smrt, Znakovi rata

Rođen je u Blinjskom Kutu kod Siska, studirao sinologiju u Pekingu i slavistiku u Zagrebu. Prevodio je s ruskoga (Majakovskog, Babelja, Nabokova) i kineskoga, a objavio je dvije zbirke pjesama: Diktator (1969) i Anarhokor (1977), za koju je nagrađen Nagradom grada Zagreba.

CIVILIZACIJSKI NOMADIZAM JOSIPA SEVERA

70-ih godina u hrvatsko pjesništvo počinje prodirati poetika tehnicirane semioze, koja ustupa mjesto već iscrpljenoj krugovaškoj i razlogovskoj generaciji pisaca. Vraćajući se 1964. iz Moskve, s prethodnim iskustvima iz Kine, Sever donosi nekoliko raritetnih spisa futurističkog prvaka Alekseja Kručoniha na kojima će izgraditi kult ruskog utjecaja i vlastiti semantički projekt: civilizacijski nomadizam, pod poetičkom maksimom "zvuk diktira smisao", prezentiran u prvoj knjizi Diktator, koja ga je učinila kultnim pjesnikom.

Granica koja je suvremeno estetsko iskustvo razdvojila od "povijesne" avangarde bila je gubitak utopijske vjere u moć moderne umjetnosti. Izgubivši utopijsku podlogu, suvremena se umjetnost nepovratno udaljila od avangarde; avangarda je htjela promijeniti svijet, a suvremena umjetnost zna da to prelazi granice njezina mogućeg iskustva. Na ruševinama neuspjelog avangardnog sustava nastaju dvije pararelne vrste suodnosa: kanonizacija ili industrijalizacija avangarde i pokušaj da se ona prevlada polazeći od njenih vlastitih pretpostavki.

Severovo je pjesništvo nastalo na estetskoj supoziciji s udaljenim predloškom, u okviru vremenski vrlo pomaknute recepcije ruske avangarde pa je promjena funkcija najrazumljivija činjenica. Tri osnovna poetička modela su mu Kručonih - Hljebnikov - Majakovski, a na podlozi takvih modela jasno se ističu tri dominante njegove poetike:
" orijentacija na zaum kao arhajsku jezičnu magiju;
" dekonstrukcija semantičke vertikale avangardne utopije i
" novi, ne više avangardni tip montaže.

Severovo pjesništvo pruža beskrajne prizore oslobođene strukture označitelja, a obje njegove zbirke djeluju kao radikalna obnova zapretanih mogućnosti hrvatskog jezičnog medija. Poput Kručoniha i Hljebnikova, Sever je pisao po načelima jezičnog, mitopoetskog ili dječjeg mišljenja, i to zato da bi jezično mišljenje izrazio u njegovoj arhajskoj čistoći i neograničenoj slobodi. Jezično se mišljenje najbolje može razumjeti u opoziciji sa svojom suprotnošću - logičkim mišljenjem; logičko je perspektivno i selektivno, dok je jezično aperspektivno i nesklono selekciji. Na semantičkoj razini logičkog izražavanja determinacija teče od smisla prema zvuku, od označenog prema označitelju, od predmeta prema znaku, dok je u jezičnom obratno. Logičko je načelo izražavanja mimetično, jezično je kreativno; logičko je gnoseološko, jezično je ontološko, prvo je umno, drugo dubinski "za-umno". Na prvome počiva proza, a na drugom poezija. Jezično je mišljenje stoga značajka predcivilizacijskih ili rubnih pojava, dječje dobi, infantilnih ili pomaknutih osoba i stanja.

U Severovoj poeziji naziremo dubinski rad arhajskog jezičnog mišljenja kojemu je zvuk unaprijed dan kao smisao, tekst unaprijed kao svijet, kojemu poezija nije spoznaja, nego - zvukovna ontologija.

U poetici civilizacijskog nomadizma ustuknula je napokon i osnovna kategorija avangardne estetike: načelo očuđenja. Civilizacijski nomadizam nastao je s onu stranu avangardnog načela očuđenja, u prostoru gdje vlada horizontalno obilje i anarhija svih elemenata strukture. On svojom poetikom afirmira aperspektivističko načelo uvijek drugog, altertnativu pararelnog i ravnopravnog.

(Dubravka Oraić-Tolić, uvodni esej u: Josip Sever: BOREALNI KONJ, Mladost, Zagreb, 1989.)

Dopuštenjem autora prof. Ante Bašića
za portal pripremio Zvonimir Mitar

*****

Sutra na portalu:

Luko Paljetak (1943)