PREGLED NOVIJE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
Ante Bašić 2004.
ante_basic@yahoo.com

Književnost 1952 - danas

PJESNIŠTVO

Viktor Vida (1913 - 1960)

antologijske pjesme: Sužanj vremena, Sarkofag II, Arkada, Ex voto, Staklena spirala, Svrgnuti car, Primorci nad hrastom, Žara + Anđeo mrtvih, Tri kralja, Tijelo noći, Proroci, Odlazak bogova

Rođen u Kotoru, a maturirao u Podgorici. Nakon mature odlazi s roditeljima u Zagreb i diplomira jugoslavistiku i talijanistiku. Potom radi kao knjižničar u talijanskom institutu u Zagrebu. Početkom rata je suplent realne gimnazije, dok zapravo radi na Romanskom seminaru Filozofskog fakulteta. 1942. odlazi u Italiju, a 1948. sa obitelji seli u Argentinu. Živi u Buenos Airesu i radi kao državni činovnik. 1960. život završava samoubojstvom, bacivši se pod vlak.

Vida je bio poznat kao ekscentričan i duhovit čovjek, boem - nimalo sličan onome kakav je bio u svojim pjesmama, tako da mu je poezija za života uglavnom prošla nezapaženo. Tek poslije smrti i posmrtnog izdanja njegovih Sabranih pjesama u Buenos Airesu, počeli su se češće javljati članci o njemu i njegovoj poeziji. Svojim dvjema zbirkama Svemir osobe (Buenos Aires, 1951) i Sužanj vremena (Buenos Aires, 1957) stekao je pjesnički ugled u širokim slojevima hrvatske emigracije. Novija hrvatska poezija ne poznaje pjesnika u čijem je djelu u tolikoj mjeri ugrađena njegova intima, ne poznaje tako čitljivu potresnu poetsku ispovijed kao što je čitamo u hermetičkim Vidinim sithovima.

Premda homogeno, njegovo pjesničko djelo dijeli se na dva dijela: na poetske početke (odnosi se na pjesme ispjevane u domovini do 1942.) i na mnogo veći, rafiniraniji opus, većinom objavljen u Argentini. U njima je nesumnjivo najsnažniji motiv smrti (Poslanica mrtvog, Bokelji putuju, Tunel, Otrovane lokve) te motiv čežnje za pejzažima prošle mladosti i zasjenjenim idilama davnoga djetinjstva.

Što se izraza tiče, susret sa zagrebačkim boemskim krugom okupljenim oko Ljube Wiesnera i Nikice Polića, bio je za Vidu presudan. Oslobodio ga je širokog baladesknog slobodnog stiha pa preuzima njihovu vezanu strofu, prigušenu muzikalnost i zvonkost (Kavane, Kavane i zimske večeri, Pjesma o drevnim lulama i sonet Pokoj vječni čovjeku bez autobiografije).

U emigraciji se nije politički isticao pa je ona uglavnom pridonijela postizanju njegove veće zrelosti, sugestivnosti te čvršćem i bogatijem izrazu. Prisutna je i religiozna komponenta njegove poezije koja oscilira između katoličke likovne estetike i panteističkog humanizma: Bog s vremenom postaje nasušna Vidina potreba i jedini sugovornik.

Vida je pisao i pjesme u prozi, proznu poeziju feljtone i eseje, ali osim eseja o talijanskom nobelovcu Salvatoreu Quasimodu, Quasimodo ili odiesja lirike (1960) i jedine novele Tajno poslanje (1951), sva ostala proza ima uglavnom dokumentarnu vrijednost.
(Marijan Matković, PSHK 139, Zagreb, 1982.)

Dopuštenjem autora prof. Ante Bašića
za portal pripremio Zvonimir Mitar

*****

Sutra na portalu:

Jure Kaštelan (1919 - 1990)