PREGLED NOVIJE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
Ante Bašić 2004.
ante_basic@yahoo.com

Književnost 1952 - danas

PROZA

Vjekoslav Kaleb (1905 - 1996)

Rođen je u Tijesnu kod Šibenika. Od 1924. učiteljevao je uglavnom po selima, gdje je imao prilike dobro upoznati životne odnose i običaje njihovih stanovnika, što mu je kasnije poslužilo u proznom stvaranju. Kaleb je autor niza novela, uglavnom objavljenih u zbirkama Na kamenju (1940), Izvan stvari (1942), Brigada (1947), Novele (1947) te romana Ponižene ulice (1950), Bijeli kamen (1954) i Divota prašine (1954).

DIVOTA PRAŠINE (1954)

Mladi partizani, Dječak i Goli zajedno putuju prema partizanskom štabu. Gladni i iscrpljeni prolaze kroz pusta, popaljena sela, susrećući putem mnoštvo mrtvih tifusara i tek pokoju staricu ili čovjeka. Pokušavajući preplivati rijeku, Goli je ostao bez hlača, pa njegova pojava golih mršavih nogu djeluje prije groteskno negoli junački. U jednom selu pridruže im se Novi i djevojka Ljuba. Naposlijetku stižu do partizanskog štaba, gdje Novi i Ljuba ostaju, dok Dječak i Goli nastavljaju put. Bolesne i i sasvim iscrpljene na putu ih susretnu žene koje naprave nosila i ponesu ih na svojim leđima.

Njegova izvornost zasnovana je prvenstveno na lucidnim zapažanjima životnih pojava i portretiranju zanimljivih tipova, zapanjujući otkrićima neobičnog i svakodnevnog. Ne nastojeći stvoriti neki zaplet, snagu stvara opservacijom, a ne imaginacijom. Iznimna vrijednost njegovih novela je u otkrivanju novih veza, dotada nepoznatih. Tako Kaleb otkriva novu pretpostavku umjentnosti kao otkrivenja, a ne prepoznavanja svijeta u kojem živimo. Čak i one proze u kojima su mnogi vrednovali jedino snagu realističkog dokumenta o određenoj stvarnosti (Odlazak Perušine, Između dana i noći) nadilaze stvarni motiv, ne samo simboličkim smislom, već i proširenjem svoje djelotvornosti s područja analize zbilje u beskraj mitske sinteze . To potvrđuju i romani: Bijeli kamen i Divota prašine - od kojih je posljednji u stvari mitska projekcija iskonske ljudske fiziološke gladi i metafizičke potrebe da se život osmisli služenjem nekoj višoj svrsi.

Već i mjesto događanja većine njegovih proza odredio je autor naslovom prve knjige - "na kamenju" - što u realističkom kôdu determinira područje dalmatinsko-zagorskog pejzaža, dok u mitskoj dimenziji poprima dublji smisao, simbolizirajući surovost života u određenim uvjetima.

Kalebov odnos prema životu više je pokretan radoznalošću nego afektima (Šegedin), a njegovi se likovi, pateći zbog osjećanja nepotpunosti svoga postojanja, trude da osmisle svoje življenje; žrtvujući mnogo, oni nastoje dokučiti i ostvariti svrhu života. Zato npr. Goli i Dječak u Divoti prašine ulažu nadljudske napore da bi stigli na cilj i doživjeli ispunjenje svrhe svoga kretanja, da bi se popeli do aposlutnog apogeja do kojeg se inače može uzdići čovjek, ispunjen sviješću da mu život nije protekao uzalud. Biti važan i uvažen također je čest movens osoba Kalebovih proza.

Neobični kut promatranja pomogao je Kalebu da ostvari i svježe, bizarne novelističke strukture, kao npr. u noveli Gost - u kojoj se miješaju crni humor i oštro rezana naturalistička zapažanja, realizam apsurda i onirizam .

GOST (Novosti, 1940)

Jedne večeri, na vratima Franine kuće pojavi se veliki lovački pas prepeličar. I Frane i žena mu Mara, bili su iznenađeni, pitajući se čiji je i kako je ovdje zalutao. A pas ih je samo mirno gledao, držeći se distancirano, "ko gospodin", tako da su ga počeli gledati s nekim strahopoštovanjem. Uskoro su se počeli okupljati i susjedi, čudeći se neobičnom gostu (Špirkan, mali Jerko, žene, zvonar Markutina, Šaka). Jedino je Franina i Marina maloumna kći ponavljala neprestano: "Reka je dobra večer". Nakon što je neko vrijeme odležao na krevetu, nezainteresiran za ljudska naklapanja oko sebe, pas je odjednom ustao i na iznenađenje sviju, odjednom se uputio prema izlazu; smočivši prag na dvorišnim vratima prije konačnog odlaska - baš "kao sasvim običan pas".

U ostvarivanju napetosti Kaleb uglavnom varira dva postupka: jedan je zasnovan na statičkoj dinamici (novela Usput) , a drugi na dinamičkoj statici (roman Divota prašine). Najčešća Kalebova kompozicijska shema podsjeća na Odiseju: nema isprepletenih struja zbivanja, ni pravih zapleta, nego sve teče sudbinski predodređenim tijekom, vrlo često - opasujući i opisujući krug. U Divoti prašine protagonisti ne osvajaju ništa više od onoga što su već imali, nego se samo odisejski probijaju do brigade koju su izgubili za vrijeme bitke. Česte su i situacije koje emocionalno ili stvarno odgovaraju viziji čovjeka na proputovanju i u gibanju. Otuda i pogrešan dojam da njegove proze završavaju uglavnom bez pravog završetka, gotovo kao odrezane. A radi se zapravo o tome da je putovanje čovjeka kroz život beskrajno i monotono: dovoljno je prikazati samo djelić da bismo zamislili cjelinu.

Za Kaleba je svijet jedinstveni organizam, sastavljen od dijelova koji su također sastavljeni od dijelova ... i tako dalje, i tako sve dublje. Zato on svijet ne prikazuje kao jedinstveni komad života već ga razlaže na dijelove, izlažući pritom svoj odnos prema dijelovima, a zatim od tih dijelova opet sastavlja cjelinu koje na kraju izražavaju neki bitni smisao, čak i onda kada se čini da samo odražavaju realnosti. Sadržaj je svijet i istina o njemu, ali sadržaj je i odnos umjetnika prema svijetu i njegovoj istini. U ovom drugom nalazi se i Kalebova modernost. On analizira da bi mogao konstruirati, a konsturira radi analitičke eksplikacije svojih bitnih pogleda na čovjeka i svijet; on stvara konstruirajući.

Čak i najrealističnije Kalebove novele nabijene su podtekstom, što ih čini modernijima od mnogih kojima je vanjska oznaka modernosti jedina preporuka.

(Vlatko Pavletić: PSHK 118, Zagreb, 1973.)

Dopuštenjem autora prof. Ante Bašića
za portal pripremio Zvonimir Mitar

*****

Sutra na portalu:

Ivan Raos (1921 - 1987)