PJESNIČKI SVJETOVI ANTONA KIKAŠA

Anton Kikaš čita svoju poeziju, Nada Pupačić, predsjednica udruge Večeri hrvatske izvandomovinske lirike, New York, književnik Tomislav Marijan Bilosnić, istaknuti književnik i recenzent, prigodom desete jubilarne Večeri hrvatske iseljeničke lirike održane u klaustru samostana sv. Frane u Zadru

Anton Kikaš rođen je u predvečerje Drugoga svjetskog rata. Iako je po ocu podrijetlom iz Međugorja, već dugo godina u svijetu poznatog svetišta, djetinjstvo je proveo u bosanskom gradiću Kaknju. S trinaest godina odlazi u Sarajevo gdje je sa sedamnaest godina završio Geodetsku tehničku školu, a u Zagrebu Geodetski fakultet, 1967. Samo godinu dana kasnije dolazi u Toronto (Kanada), gdje već više od 35 godina ima svoju projektnu tvrtku za projektiranje novih naselja, a bavi se urbanizmom, građevinom i geodezijom.

Od samog dolaska u Toronto Kikaš se uključio u aktivnu hrvatsku zajednicu i radio na promicanju istine o Hrvatskoj i njenoj povijesti, kulturi i športu. Još davne 1982. godine poklonio je šampionskom nogometnom klubu "Dinamo" turneju u Kanadi i Americi, a bio je i organizator gostovanja Hrvatskog narodnog kazališta, hrvatskih glazbenika, projekcije velikog broja hrvatskih filmova, što čini i danas.

Također organizirao je i vodio nekoliko banketa za prikupljanje novca, a i sam darovao pozamašne doprinose za gradnju hrvatskih crkava, te Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Na samo dva banketa skupio je milijun dolara, što je bio preduvjet za otvaranje Katedre za hrvatski jezik i kulturu u blizini Toronta, na Waterloo sveučilištu, koja već više od dvadeset godina uspješno djeluje.

Financijski je pomagao realizaciju oko tridesetak filmova Jakova Sedlara između ostalih: "Hrvatska sakralna umjetnost", "Gospa", "Kardinal Stepinac - mučenik" i film "Enigma Mimara", tj. o životu i radu velikog kolekcionara umjetnina Ante Topića - Mimare, kojega je bio i producent.

Omogućio je i izdavanje više knjiga na engleskom jeziku: Two Thousand Years of Writing in Croatia, kao i knjiga pjesama Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka.

Tijekom osamdesetih bio je predsjednik Društva kanadsko - hrvatskih privrednika i intelektualaca, te nogometnog kluba "Croatia" Toronto, a već 20 godina je predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja se između ostalog brine i za rad Katedre na Waterloo sveučilištu.

Kada se u ljeto 1991.godine nad Hrvatskom nadvila avet rata, Kikaš je odlučio pomoći domovini i svome narodu, koji se nije imao čime braniti od agresora. Uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, stavljajući život na kocku, zrakoplovom iz Južne Afrike dopremio je oružje na aerodrom u Zagreb, koje je bivša jugo-armija zaplijenila, a njega pod torturom odvela u vojni zatvor u Beograd, gdje je tri mjeseca odležao u samici, da bi nakon toga bio zamijenjen za uhićenoga generala jugo-armije. Neke od njegovih pjesama motivirani su tim zbivanjima.

Anton Kikaš je dobio priznanje i medalju od zastupnika britanske Kraljice, guvernera Kanade, za svoj doprinos prosperitetu Kanade, a Etnički tisak Kanade proglasio ga je Čovjekom godine 1992. Bio je član Savjetodavnog odbora za pripremu nastavnog programa jednog Sveučilišta i jednog koledža u Torontu. Također je bio član užeg vijeća Olimpiskog odbora u Torontu. Aktivno je sudjelovao u nekoliko predizbornih kampanja za federalni i provincijski parlament Kanade. U svibnju 1991. bio je osnivač prvog "Kiwanis" kluba u Hrvatskoj, te u svijetu poznate dobrotvorne organizacije.
Udruga branitelja, invalida i udovica domovinskog rata Podravke dodjelila mu je Veliku zlatnu plaketu, kao simbolu hrvatske borbe za slobodu i u stvaranju neovisne i slobodne Republike Hrvatske.

Anton Kikaš, fra Šimun Šito Ćorić i Ivan De Villa, predsjednik KLD "Rešetari"
na XIII-tim Pjesničkim susretima u Rešetarima

Pjesme je počeo pisati tek 1988. godine, a bile su izvedene na Hrvatskom glazbenom festu u Torontu, na Splitskom festivalu, te na festivalima u Požegi i Cavtatu. Autor je više pjesama koje su pjevali, danas pokojni Tomislav Ivčić, te Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Mladen Grdović, Dražen Žanko, Tanja Mršić i drugi. Pjesme su mu objavljene u novinama i časopisima, uglavnom kao prilog njegovim intervjuima, te u zborniku pjesama KLD "Rešetari", koje već više godina okuplja izvandomovinske pjesnike. Anton Kikaš je nastupio na 10- im Večerima hrvatske iseljeničke lirike koja se održala u sklopu Drugih hrvatskih svjetskih igara u Zadru. Zastupljen je u zbirci izvandomovinskih pjesnika koja se planira promovirati 8. travnja, 2011. u San Pedro - Los Angeles, CA. Tamo će se održati 11-ti pjesnički susreti HIL-e u organizaciji Nade Pupačić, predsjednice Udruge hrvatske izvandomovinske lirike, New York.

A pjesnik Anton Kikaš, i poslije dvije stotine napisanih pjesama skromno naglašava : "Knjige tek slijede"....

NJEŽNA LIRIKA ANTONA KIKAŠA

Biografija Antona Kikaša i u užem i u širem smislu je ne samo zadivljivuća već i jedinstvena, toliko da bi njezina puka faktografija, dakle tek mozaičko nizanje činjenica, bilo vrijedno jednog najuzbudljivijeg romana. Riječ je o čovijeku koji projektira naselja u dalekome svijetu i tamo organizira športska, glazbena, književna, kazališna događanja i gostovanja hrvatskih poslenika, pomaže otvaranje Katerde za hrvatski jezik i kulturu u Torontu, omogučuje domovinsko izdavanje knjiga i snimanje filmova, a u najpresudnijem času za nacionalnu samobitnost, u najdoslovnijem smislu riječi stavlja svoj život na kocku i pod embargom posebnim zrakoplovom doprema oružje u Zagreb, čijim smo dramatičnim trenucima i sami bili svjedoci.

Oni koji istinski ne pojme ljudsku lirsku bit, od ovakvoga junaka i ne bi očekivali pjesme. Pogotovo se ne bi nadali tako melanholičnoj, gotovo nježnoj lirici osamljenika, kojima je samo primjerena "ispovijed ruži". Iako Kikaš izrijekom kaže da "od istine što sam učinio ne želim pobjeći", on ne piše ni politički angažirano, ni egzistencijalno tvrdo, već se više prepušta riječima pogodnim šaputanju ili pjevanju, zbog čega njegove stihove i izvode vodeća hrvatska glazbena imena.

Pišući o ljubavnim drhtajima i duši u elegičnoj, ponekad cesaričevskoj maniri, pjevajući domu i domovini posredno se povezujući s korijenima hrvatske književnosti i izvorom hrvatskog jezika, Kikaš pun emotivne sugestivnosti ispisuje vodič kroz osjećaje svojega života. Tako, kad pjeva o sužanjstvu, on ne kune, niti prijeti, on se moli i oprašta. U pjesmi "Duša mi se tiho gasi", izoliran među zidovima kazamata razmišlja o progoniteljima koji više nisu sigurni ni u što, pa čak ni u to može li "tajno da im ode njegova duša".

Kad pjeva o domovini "hrvatska je samo jedna", on se gotovo ljubavnim tonom, poput Zlatka Tomičića, obraća domovini, koja je na isti način voljena kao ljubavnica, ali i kao majka čija ga "sjena još uvijek prati." To mogu biti i sinovi, koji su ista radost njegove duše, kao što je to, konačno i "naš lijepi Jadran" na njegovom "Putu u raj".

Gotovo da kod ovog pjesnika nema pjesme u kojoj se ne spominje duša iako "samo malo, sasvim malo- "mojoj duši treba " , a treba joj, kako vidimo, bezbroj simboličnih poruka, koje nam samo duša sa svojim besmrtnim principom može pružiti. Izražavajući svoje intimno biće uzvišenim tonom punim suzvučja, čistom idejom i starinskim štihom, danas u doba masovne okrenutosti globalnim temama, ovo nas pjesništvo osvježava tako što opušteno donosi svoje istine, misli i osjećaje.

Iako, kao što smo vidjeli, Kikaš živi u elitnome svijetu, on se u svom pjesništvu kloni elitnog, površnog i ispraznog, ne blefira u jeziku već se čvrsto i postojano drži korijena i iskustva svoga jezika s lokalnim timbrom, pa su prinosi ovih stihova zanimljivi i na lingvističkome planu. Pjesništvo je ovo koje se ne dijeli od svijeta, kao ni od svog nacionalnog izvora, već se razvija po komponenti njegovog izravna govora. Ponekad na valu narodnog lirskog pjesništva (kao u pjesmi "Da si mogu život vratiti"), Kikaš pjeva pune duše razumljivo i pitko, pjevno i zanosno, a prije svega, rekao bih iskreno, da bi to mogao biti i pravi obrazac ljubavnih balada.

Tomislav Marijan Bilosnić, istaknuti hrvatski književnik i kritičar

Tomislav Marijan Bilosnić, Mirjana Majić, predsjednica Makedonskog kulturnog društva u Zadru, Ljerka Totch Naumova, književnica, Anton Kikaš, pjesnik i Mate Maras, recenzent.

*****

TIŠINA DODIRNUTE ISTINE

Prikovan za svoje sjećanje, Anton Kikaš, u svojim pjesmama gradi nedvosmislenu istinu. Osjeća kroz tišinu zov daljine i "zračak nade" i "jednu ispruženu ruku" obasjanu ljubavlju. Osjeća spokojstvo, htijenje oživljene domovine u svome srcu , kao krijesnicu što zabljesnu ljepotom neuvele sjene.

Svijet tragičnosti motivike se zatvara slušajući "dugo očekivani glas" koji se u njemu rađa i "kako u zraku treperi". Pjesnik Anton Kikaš u lirskim treptajima bdije u ponoći kroz stih "bdijem nad njenom sudbinom", a trenutak u kome se budi, kad ga obasja sunce ,bilo bi predivno "klečeći poljubiti tvoj stas ... to bi bio, jedini spas, Domovino moja".

U citiranim stihovima iz pjesme "Osjećam zov daljine" nižu se kapi ljubavi, posvećene domovini Hrvatskoj, sve ih je više i više i ta vječna ljubav smireno otpočiva kroz tišinu dodirnute istine, sazdane istinskom ljubavlju domoljublja.

Neposredan izričaj pjesnika Kikaša oslikava mozaik života. Iz osobnih doživljaja, crpi svoje izraze, slijedeći pri tome put krjeposti preliven u pjesme. Tako, pod stihovima pokritih tišinom, čovjek usamljen i ugrožen ("zatočen sam već predugo, to najbolje duša znade...") prodire sjeta na temelju proživljenog zatočeništva. Zaiskri tu samo trenutak ljepota vizuelnih elemenata (možda će mi jedna topla zraka sunca produžiti život) da bi pjesma "Duša mi se tiho gasi" završila tužnim stihom (u tišini ja ću mrijeti), kao uvjerljiv ukaz suočavanja proživljenog.

U otkrivenim pjesničkim svijetovima Antona Kikaša, probija unutrašnje jezgro nataloženih imaginacija, misaoni i emotivni segmenti, ukradeni trenutak razmjenjenoga vremena, čovjekova osjećajna osebujnost, usmjerenost Bogu i kršćanskim vrednotama.

Ova poezija nudi zrelu i provjerenu pjesničku metaforu, izvor koji izvire u svojoj jednostavnosti iz samoga ljudskoga bića da bi se pretvorio u pjesmu, odvažno zapjevanu kroz zbijen stih, tražeći smisao svojega postojanja. Nezadrživa nit u stvaralačkom treptaju, zanosni govor je, izraza srca koje prepoznaje ljepotu vezanu za svakodnevni život.

mr.sc.Ljerka Totch Naumova

Prijateljski susret u Kanadi, u restoranu "La Castile", Mississauga, Ontario
Anton Kikaš, Ljerka Totch Naumova sa sinom Dubravkom Naumovim, akademskim slikarom koji živi u Torontu

*****

PJESME

Anton Kikaš                                                                                    
OSJEĆAM ZOV DALJINE

Duboko sam zamišljen,
zbog nečeg što je tako daleko,
a mojem srcu tako blizu.
Duša je nemirna, jer brine
za jedno biće, a ne može
niti da ga vidi ni čuje.
Ponoć je,
bdijem nad njenom sudbinom,
i želim joj pomoć,
a ona je daleko,
tisuće milja daleko.

Osjećam zov daljine
i jednu ispruženu ruku,
kao da je to njen vapaj,
ruku koja bi htjela, ali ne može
dostići, željeni cilj,
jer sve oko nje
stvara joj pretešku bol i muku.

Slušam njen glas,
kako u zraku treperi,
ali nju ne čujem,
dok u mislima,
dočaravam njen divan stas,
i beskrajne pučine plave.
Svaki put kad razmišljam,
često pogled odluta u daljinu
s nadom da čuje njen glas.

Vjeruj mi, ljubavi moja,
moje srce poznaje,
najtajnovitije osjećaje tvoje,
dok sluša žudan zov iz daljine,
što ga ti u sebi tiho šapućeš,
a koji daje zračak nade, tvoje i moje.
Oh, kako bi divno bilo,
čuti tvoj dugo očekivani glas,
a još ljepše dotaknuti
i klečeći poljubiti tvoj stas,
jer za moju nemirnu dušu
to bi bio, jedini spas, Domovino moja.

Proljeće 1991.

*****

Anton Kikaš
TEBI MAJKO
Sjedim uz obalu i gledam rijeku
kako blago krivuda i mirno teče,
i u posljednjem odsjaju zalaska sunca
iznenada prepoznah ljepotu tvojih plavih očiju
i osjetih žarku želju da ti stihovima
podarim mali dio svoje ljubavi,

Majko, ti si simbol moga bića
u dubini moje duše;
ti si čežnja moje radosti
i najljepših dana moje mladosti.

Kad mi je u djetinstvu teško bilo
utjeha moja uvijek je bila majčino krilo
a tvoj topli zagrljaj pred spavanje
bio je tvoje, za laku noć, najslađe davanje.

Sjećam se i onih vrućih ljetnih dana
kada smo zajedno klasje pšenice brali,
da bismo našoj brojnoj obitelji
uz Božji blagoslov  kruha dali.

Ti si onaj majčin šapat
što me zorom budit znao,
i zato svakoga dana zahvaljujem Bogu
što te je mojoj duši, zauvijek dao.

A danas, kada te majko nema više,
tvoja me sjena još uvijek prati
i znam da ću jednoga dana
u Božjem vrtu s tobom,
               cvijeće ponovo brati.

Blagdan Svih Svetih, 2008.

*****

Anton Kikaš
DUŠA MI SE TIHO GASI

Zatočen sam već predugo,
to najbolje duša znade,
dok prodire kroz nju vlaga,
a zidovi tijelo hlade.

Tražio sam da me puste
da se branim sa slobode,
al se plaše duša moja
može tajno da im ode.

Otvorite makar prozor
zadnji put vas duša moli,
jer uskoro dušu neće
ništa moći da zaboli.

Možda će mi jedna
topla zraka sunca
produžiti život srcu
koje teško, teško kuca.

Ostali su zadnji sati
al neću vas kleti
lagano se duša gasi
u tišini ja ću mrijeti.

 Jesen,1991.
ćelija Beogradskog vojnog zatvora                                                                            

*****

Za portal: Ljerka Totch Naumova