Ideal je težnja ka savršenstvu, zamisao koju slijedi uzvišeni um, zamisao koja izrasta iz sna i oplemenjena ljubavlju postaje život.
Jednog svitanja je sanjareva bijela golubica sletjela na hrid u uvali Mediterana i kao što je po legendi pozdravila dolazak plemena, sada je poželjela pozdraviti buđenje puka koji je pjevajući "Lijepu našu" podizao dugo željenu zastavu.
Domoljublje, bez domovine u srcu i ideala kao zvjezde vodilje u glavi, je prazna fraza bolesnog uma, najveća prevara u ljubavi, nevjera prema puku koji je slavio vjenčanje sna i jave. Onaj tko istiski odživi život, u duši, nikada ne ostari, jer dobrota, ljepota i istina oplemenjuju njegovo srce i čine ga sretnim. Čovjek koji iznevjeri ideale ostari prije vremena. Tmuran i ogorčen čovjek nema ideala, on osjeća samo veliku prazninu koju ispunjava najubitačnijim osjećajem, mržnjom. Iz nje izrastaju demoni koji kradu san, zao duh mržnje razara um, a puk mu se iz straha potčinjava.
Mržnja i Zavist se, u Gladi za vlašću, sjedinjuju u slabost duha iz kojeg izrasta Strah i Pohlepa, osjećaji koji umjesto opraštanja i ljubavi, rađaju osvetu. I Mržnja je zaklonila sunce nad kristalnom zgradom stoljetnih ideala.
Generali su poveli vojsku u rat protiv nenaoružanih. Na istoku je krvarilo i sunce, a nad morem zavlada kobalt noći. Poludjele lađe su krale povijest Mediterana i ubijale san.
Sanjar je, u trenutku ubijanja, stao pred generalsku jazbinu i uzviknuo:
"Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji."
Sanjar je oživio svitanja u svom snu, dočekivao bijelu golubicu i ispraćao svoju ljepoticu na njenom putu ka suncu. On je samo praštao i samo volio. Sve što je napisao ili izgovorio prožeto je sjenama njegova beskrajna sna, u svakoj njegovoj misli izbija poezija duše, a u samoj poeziji on je filozof i sanjalica. Snivajući život on je stvarao energiju koju je želio preobraziti u život puka. Ogrnut aureolom dobrote, čovjek sanjar je filozofirao emocije, filozofiju pretvarao u osjećaje. Čitav svoj život je pretvorio u literaturu, koju danas možemo nazvati njegovom duhovnom autobiografijom. Mnogi ga nisu razumijeli, kao što nisu razumjevali ni Kafku ni Prousta ni Joyca. Njegova poezija je puna metafora izraslih iz kamenjara i materinjskog jezika. Sanjar je prošao sedam vrata na svom putu ka srcu sna, sjedinjujući svoje ogromno znanje i veliku ljubav za domovinu, ljepoticu očiju boje mora, s kosom boje dozrelog žita. On nije bio samo "domoljub", on je za razliku od njegovih predhodnika i suvremenika živio ono što je pisao. A to jest najteže, ne samo pisati, ne samo govoriti, ne samo busati se u prsa, nego i stvarno spoznati svoju misao, pretvarati je u čin i nesebično je poklanjati slabijima.
Njegov idealizam je prešao granice svakodnevice i ušao u sferu još nedokazanog u znanosti, misao "materijalizirani" osjećaj ljubavi je najjača energija koja se može stvarati i širiti. Gledajući ga na govornicama činilo mi se da sam ga već jednom srela u svom snu, u njegovim očima sam sretala toplinu starca duge sijede brade sa slika iz molitvenika moga djeda.
"Ljubav" je bila osnova njegova postojanja i on nije živio u nekoj patetičnoj i udaljenoj imaginaciji, nije ljubio zastavu nad Zvonimorovim gradom, nije protjerao starce sa ognjišta jer su rođeni pod drugim znamenjem, nije mrzio, nije zavidio, nije bio gladan vlasti, on je samo upozoravao, jer je vrlo dobro osjećao opasnost u rušenju tuđih hramova i bio i te kako svjestan vremena i prostora svoga prebivanja.
Spoznavši izvor života u čovjeku, kojeg je nesebično volio, sanjar je pisao o svojim herojskim zanosima i uvijek ih je potvrđivao snagom trenutka u kojem nije mjenjao povjest nego je stvarao prostor za potpuno razumjevanje energije iz koje smo svi nastali. Bio je prorok ljubavi koji se nikada nije umorio i njegova tiha smrt je bila dokaz veličine njegova duha.
Sanjar je sanjao, a san je najveća zagonetka koja privlači samo odabrane. Ta tajnovita tvorevina ljudskog uma se isprepleće s kulturološkim i povijesnim značajkama, i ona u novom vremenu ne pobija prošlost, nego se potvrđuje svojim novim oblicima.
Već od vremena renesanse je san izrastao iz bezbrojnih uglova svjesti i postajao napisana spoznaja ljepote. Poetski stihovi su vremenom postajali pozornica tog metafizičkog vapaja za pravima čovjeka, igralište na kojem su ratovali zlo i dobro, teren sukoba tamnih sila i vesele znanosti, ogledalo u kojem se zrcalila duša onoga koji ih je pisao. Sanjareva duša je gradila kristalni dvorac iznad kojeg sunce nikada ne zalazi.
Izrasla iz pohlepe za vlašću Mržnja, na svom pohodu, zaobilazi istinu o postojanju sna, pa u svom ludilu mijenja povjesne činjenice, a ono što njom zaraženom umu odgovara pretvara u povjesne trenutke zavaravajući puk u njegovom snu. Misao izrasla iz tame uma ne podnosi renesansu i buđenja puka, ona zaustavlja vrijeme i uništava prostor, ona zbraja povjesne trenutke i, ne osjetivši ljubav za domovinu, ta misao izriče osudu sanjaru.
Zarazivši se klicom zla, takav čovjek optužuje prošlost i poziva na osvetu. Zavist koja je u prošlosti vladala njegovim srcem se udružuje s Mržnjom.
"Moramo stvoriti svoju državu u kojoj ćemo vladati bez onih koji su se suprostavili čistoći rase." jednoga dana šapnu Mržnja razbuktaloj Zavisti.
"Tko su čisti?"
"Oni koji mrze one pod drugim znamenjem."
"Kakva će biti ta država?" upita je Zavist
"Država odabranih."
"Ali ova što se rađa je ona koju smo već jednom napustili hrleći ka slavi." ustraje Zavist
"Njom moramo zavladati." ustraje Mržnja
"Imaš pravo moramo se udružiti, dok jašemo same preslabe smo za ostvarenje cilja. Dobrota i ljubav su nam protivnice koje bi mogle pobijediti. Puk je još nesiguran u svom postojanju iako Ljubav šalje svoje glasnike među njih i tako ugnjetava strah i ublažava glad za osvetom. Moramo među njih posijati sjeme prostaštva i sjediniti se s Pohlepom." složi se Zavist.
Mržnja, Zavist, Strah i Glad se oboružaše prostaštvom i sjediniše s Pohlepom.
Činilo mi se kao da se nad domovinom ponovo nadvila sudbina sa početka legende. Sanjar, neumoran u svojoj ljubavi, se borio za krhotine stoljetnog sna.
"Zlo i dobro u vječnom sukobu stvoriše ovaj svijet i nas u njemu. Zar to nije ona zaraza koje se ne možemo osloboditi, zar to nije neizlječiva bolest svjesne spoznaje?" sanjareva misao mi zaustavi dah. Stajao je na podiju i pozivao nas još jednom na buđenje da bi se zaista pronašli u stoljetnm snu.
"Moramo se boriti da ne dođe do pandemije. Kada zaražena misao postane ideja teško ju je obuzdati." pomislih gledajući njegove dobre oči. Misli nam se sretoše u prostoru koji se njegovim trajanjem u tom trenutku pretvarao u Panteon.
"Nažalost još uvijek nismo pronašli definiciju zla pa ga nemožemo jednostavno ni otkriti, a ono se krije u mnogim spretno izgovorenim rečenicama. Naučite slušati srcem pa ćete spoznati prevaru." govorio nam je sanjar.
"Bolje ti je da pišeš pjesme, a ne da nam držiš predavanja o prevari." viknu neki glupan iza mene koji nije vidio sunčane zrake koje su se borile sa maglom njegove istine.
"Mi imamo državu." drugi je bio još glasniji.
Sanjar zašuti na tren, a onda, ne pobijajući istinu, mirnim glasom nastavi:
"Nama nije važno da li neki otok iz nekog arhipelaga, Bachova kantata, Picassova slika i Proustov roman imaju nešto zajedničko da bi ih proglasili lijepima. Ljepota u tom slučaju nije samo osjećaj nego spada u kodeks estetike. Kada se radi o moralnoj ocjeni, onda su i kodeksi rastezljivi. Još uvijek nismo stvorili mjerila niti mjerne jedinice kojima bi se zlo mjerilo i dokazivalo. Ono postaje nešto kao zla kob koja u svojoj blizini uništava sve druge energije. Vaša energija je zatrovana lažima i pozivima na mržnju. Vi živite u stalnom strahu od nevidljivih neprijatelja. Naučite gledati srcem da bi vidjeli ljubav koja je tu oko vas. Morate ju samo znati prepoznati."
"O čemo on to priča?" prostak iza mene je bio sve glasniji. Okrenuh se i vidjeh na reveru znak pripadanja klasi tada odabranih.
"On Vam priča priču o "Malom princu" gospodine" odgovorih mu uzrujana.
Njegovo masno lice se izobliči u masku gluposti i ne shvaćajući što sam rekla samo mahnu rukom.
Sanjar je govorio i poezija njegovih misli je u sukobu sa prostaštvom, mržnjom, strahom zavisti i pohlepom pretvarala prekrasni prostor u kojem smo se susreli u bojno polje ideala i neznanja.
"Kada čovjek zaboravi logore smrti iz vremena kada je bio ratnik i u svom ludilu za ostvarenje moći, zaboravlja podatke i piše protiv onih koji su tamo umirali, tada u istom trenutku legitimira i novo nastala gnjezda u kojima sazrijevaju novi jahači apokalipse." pomislih tužno.
Sanjar je sazrijevao u svom snu i iz njega razvijao idealnu zakladu u kojoj je samo trebalo zbrajati osjećaje i razvijati znanje o Čovjeku u čovjeku. Izgledalo mi je kao da je počeo pisati novu povijest filozofije o ljudskom umu. Izdižući se iznad mržnje on je opraštao onima koji su ga bičevali jer su to činili da zarade svoju koricu kruha, ali nije opraštao onima koji su puku oduzimali kruh.
"Zla misao koja postaje jasnoća morala koji stvara, postaje filozofija prosječnosti koja negira elitu i podržava žabokrečinu u kojoj se Čovjek u čovjeku počinje gušiti." završi sanjar svoj pledoaje ljudskoj dobroti.
Stoljeće puno dokaza o destruktivnosti ljudskog uma se bližilo kraju, milenij u kojem je čovjek čovjeku bio vuk se polako gasio, a u zaljevu Mediterana su nicale jazbine prepune kičastog bogatstva i siromaštva duha.
Zla misao se širila domovinom, misao ubojitija od topova koji su zatvorili izvor. Pohlepa, Mržnja, Zavist, Strah i vječna Glad za osvetom su se uvukle u krv onih koji su odlučivali.
U povjesnim okvirima filozofije se kriju svi dokazi o zlu i mislima koje su iz zla proizašle, tu su zbrojeni i svi povjesni trenutci koji su mjenjali smjerove ljudske spoznaje, ali tragedija je u tome da je povijest sama svjedočanstvo iz kojeg zao um razvija svoju moć.
No ta tragedija se nastavlja i u trenutcima umiranja.
Zle moćnike do zadnjeg trena prate jahači apokalipse i brišu tragove njegovog postojanja. Oni koji nisu sanjali se grčevito drže za slamičicu života koji nisu niti živjeli, oni ne osjećaju spiralnu dinamiku jer ju nisu ni stvarali, u njihovim tijelima nema harmonije jer je ona savršenstvo duše. Ne osjetivši snagu zlatnog reza u sebi oni ne mogu doći do njegove zadnje točke i oči božje, skrivene na otoku sreće, za njih nikada ne zasvjetle.
Sretan čovjek umire lako, praćen vjesnicima neba, on pronalazi zadnju točku zlatnog reza, otkriva u smrti oči božje i carstvo vječnog mira. Na otoku sreće ga dočekuju anđeli i uvode u vječnost.
Kada umre Čovjek onda nebo plače zvijezdama, a anđeli slave njegov dolazak. Iznad sanjarevog groba je kružila bijela golubica.
Suze neba su se pretvarale u kristale obasjane tračkom sunca koje se pojavilo iza oblaka.
Rastužena smrću sanjara, daleko od stvarnosti puka koji još uvijek krvari, ja, u kristalnoj kugli istine, vidim prevaru koja još uvijek traje.
Domovina je postala slika Janusovog lica. Lažni osmjeh prema modernom svijetu je sakrivao mržnju, zavist, strah i pohlepu, nasljeđa koja su sve više izbijala na površinu.
Sanjar je ostavio u svojim djelima viziju svoga sna, koja u mojim mislima, sjaji sunčanim gradom u kojem je najveći vladar Ljubav.
Dijana Jelčić, www.jelcic.ch
