NADGROBNI KAMEN PONOVNO ČIST

Konac veljače 2007. Deseta je obljetnica smrti Jure Petričevića. Mrak je. Uokolo svijeće svjetlucaju po grobovima poput zvijezda na nebeskom svodu. Marijan Jakopović pali svoju svijeću. Zadušnica je u slijedeću subotu navečer. U crkvi smo s hrvatske strane samo nas dvojica. S oltara je lijepo rečeno da je zadušnica, među ostalima, i za pokojnoga Juru Petričevića. Idemo zajedno na grob. Ponovno palimo svijeće i pomolimo se za pokojnikovu dušu. Nadgrobni kamen je posve pocrnio. A domaći je to čvrsti kamen. Školjkasti kreč (kamen) iz Mägenwila. U kamen uklesani križ i hrvatski grb jedva se primjećuju. Citat iz psalma na njemačkom "Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona" gotovo je nečitljiv. Ime i prezime pokojnika s nadnevcima rođenja i smrti još se nekako daju odgonetnuti.

Za nekoliko dana Marijan se ponovno navraća na groblje i nastoji očistiti nadgrobni kamen. Trljao je, trljao, prao i prao, ništa nije mogao oprati. Neuspio pokušaj. Na Duhovski sam ponedjeljak obećao u rano popodne doći svojim Hercegovcima na pečenje u šumsku kuću u Neuenhofu. Oko podne sam uzeo četku i sredstvo za pranje i posudu za vodu. Kiša je lijevala bez prestanka. Pokrio sam se kišnom kabanicom i spustio prema groblju. Natočio sam vodu na obližnjoj slavini, polio kamen sredstvom za čišćenje i trljao. Najprije desnom, pa onda lijevom, pa opet desnom, pa lijevom. Trljao sam i trljao, polijevao sredstvom za čišćenje, pa vodom, pa opet trljao, pa opet polijevao, pa onda poprskao sredstvom za čišćenje, pa... Mišići su mi zakazali. Mjestimice se jedva vidjelo da je kamen malo čišći. Kamen je okrenut prema sjeveru, a odatle dolaze sve vremenske nepogode. Sav znojan i iznemogao, ruke više nisam ni osjećao, a ni stisnuti ih nisam mogao. Pogledam na sat, već je poršlo 16 sati. Ništa nisam učinio i nisam se pojavio, gdje sam trebao biti. Sjedam u auto i vratim se kući. Frustriran zbog neuspjeha.

Slijedeće jutro nazovem majstora, koji je klesao kamen, i pitam bi li bilo moguće da očisti nadgrobni kamen. Da svakako. Dajem mu podatke o kome se radi i u kojem se redu nalazi. Prošlo je nekoliko mjeseci i javlja mi se čovjek, sada drugi, iz ureda da je dobio zadatak očistiti nadgrobni kamen. Još jedanput mu dajem podatke i zahvaljuem unaprijed s pripomenom, da, ako ikako može, uspravi i učvrsti kamen.

Navraćam 7. listopada na groblje i divim se djelu majstorskih ruku. Čime je majstor povratio grobnom kamenu sjaj bjeline i čistoće, ne znam. Križ i hrvatski grb se ponovno vide kao prvi dan. Sva slova. Svi nadnevci. I ona "Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona" tj. Hrvatske. Dugo će ova biblijska tužaljka biti aktualna među Hrvatima.

Da se Jure Petričević vrati, našao bi ono što je ostavio. Da se Jure sad vrati i pogleda kroz šumicu s obale rijeke Aare humak, to vječno počivalište poznatih i nepoznatih Bružana, jedna bi ga nadgrobna ploča obasjala poput sunčane zrake. Da se Jure Petričević samo na kratko vrati, ustanovio bi da se među Hrvatima ništa nije promijenilo. Njegovi vrijedni darovi su tajno i trajno iščeznuli, nestali bez traga, bez glasa, bez slova, bez potvrde. Milijunska ušteđevina, puno teretno auto knjiga, rukopisa, korespondencije, sva pismohrana, sva odjeća, pa i kuhinja ... sve je to premalo da bi Hrvat izgovorio obično hvala! A što bi tek trebalo da Hrvat pokaže zahvalnost? Pokojni Lav Znidarčić, Marijan Jakopović i Tihomir Nuić davno su pokrenuli incijativu da se njegovi posmrtni ostatci prenesu u Hrvatsku. Za njegov ušteđeni novac! Gluhom je, međutim, beskorisno kazivati kao i slijepom namigivati.

 

ZAPIS O NADI

A ovo pisa
Sužanj koji se ne raduje

Nek bude potonji
Što izgubio nadu je

Mak Dizdar

 

Za portal: Tihomir Nuić