Ugledni američki Hrvat Eck (Ekrem) Spahić jedan je od onih neznanih junaka koji je kroz dugo razdoblje vodio bitke i ratove za rušenje srbokomunističke vladavine. Tijekom Domovinskog rata napisao je stotine pisama američkim senatorima, Kongresu, dvojici američkih predsjednika, svojim utjecajnim prijateljima i svima koji su na bilo koji način mogli pripomoći širenju istine o srpskoj agresiji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a na poseban način lobirao je za njihovo međunarodno priznanje.

Piše Zdenko Sabljić

Nakon nesretnog djetinjstva, Ekrem Spahich stigao je u SAD i posvetio se izobrazbi. Godine 1965. završio je gimnaziju u gradu Dumasu u Teksasu, gdje je živio s ocem. Studij novinarstva i povijesti završio je na West Texas State Universityju.

Dobrovoljno se, kao ratni dopisnik u čuvenoj 173. padobranskoj brigadi američke vojske, prijavio za služenje u Vijetnamu. Tijekom svog boravka u Vijetnamu njegove izvještaje o uspjesima i neuspjesima američke vojske čitala je cijela Amerika. Nekoliko puta odlikovan je visokim odlikovanjima za zasluge. Eck se, nakon vijetnamske drame preselio u grad Borger na sjeverozapadu savezne države Teksas, gdje je postao urednik najjačeg lokalnog lista Borber News Heralda.

Promicanje istine o Hrvatskoj i BiH

Oženio se s bolničkom sestrom Helen koja se, isto tako zdušno, uključila u njegove akcije potpore za stvaranje neovisnih država bivše Jugoslavije, a poglavito Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje je uvijek smatrao svojim zavičajem. Dobili su sina Michaela i kći Holly. Holly je još kao djevojčica, slušajuci brige i strahovanja svoga oca za domovinu, napisala dirljivo pismo tadašnjem američkom predsjedniku Georgu Bushu kako bi ga podsjetila na patnje nedužnih naroda koji "isto kao i Amerika imaju pravo na slobodu". Njezino su pismo, u kojem uz ostalo opominje Predsjednika kako ništa nije

učinio za žrtve agresije i zaustavljanje rata, zbog ugleda njezinoga oca u medijima i javnome životu Amerike, prenijele brojne novine. Eckovi napori za širenje istine, te prava na slobodnu i neovisnu državu odvijali su se sustavno kroz različite članke u novinama, zatim kroz organizirana i stručna predavanja u nacionalnim klubovima i crkvama. Djelatno se uključio, uz pomoć cijele obitelji i drugih Hrvata iz Teksasa i Amerike, u prikupljanje i slanje novca, hrane i medicinskih artikala u domovinu. Ponajviše ga je

boljelo, kako sam kaže, "...to što je agresor uspio zavaditi katolike i muslimane u Bosni". Godine 1972. organizirao je Hrvatsko filatelističko društvo u Teksasu koje gotovo trideset godina okuplja preko 700 filatelista iz 32 države sa svih kontinenata. U okviru Društva pokrenuo je društveni časopis Trumpeter (Trubljač) koji, pored novosti iz filatelizma, uspješno promiče hrvatsku kulturu u svijetu.

Priznanja nisu izostala

Svjedočenje o Spahiću kao čovjeku i domoljubu jednoglasno potvrđuju ugledni Hrvati iz Teksasa, kao što su: Martin Hrgovčić, jedan od vodečih svjetskih stručnjaka za liječenje raka, zatim Ratko Subotić, predsjednik ogranka Hrvatske bratske zajednice za Teksas i mnogi drugi s kojima Eck već desetljećima surađuje. Eck Spahić je 1993. godine za svoje zasluge dobio najveće odličje što ga jedan nerođeni Amerikanac može primiti. Predsjednik Tuđman odlikovao ga je "Redom hrvatskoga pletera". Primajući odličje, Spahich je izjavio: "Kao što sam ponosan što sam Amerikanac, jednako sam ponosan na svoje hrvatsko porijeklo i na ovo priznanje koje nije samo moje, već pripada svima koji su radili sa mnom na jačanju ideje samostalnosti i međunarodnoga priznanja

Hrvatske."

Tragična priča Ekrema Ecka Spahicha, čiji prijevod donosimo, objavljena je na engleskom jeziku u listu Amarillo Globe News od 10. lipnja ove godine

Bolna sjećanja

Piše Ekrem Spahich, Fritch, SAD

Kao tinejdžer u komunističkoj Jugoslaviji nikada nisam čuo za bleibursku tragediju. Tek nakon emigracije u Ameriku 1960. g., čitao sam o njoj u člancima hrvatskih listova.

S njom sam se upoznao i preko moga oca Muhameda, koji mi je rekao da smo on, moja majka i ja bili civilne izbjeglice među kolonama hrvatske vojske koja se povlačila iz hrvatske prijestolnice Zagreba 6. svibnja 1945. g. Tijekom posjete mome ocu u Dumasu 1981. g. zamolio sam ga da priča o svojim doživljajima u Drugome svjetskom ratu. Njegova sjećanja glavni su izvor ovog članka.

Od Tuzle do Zagreba

Moj otac bio je policajac u Tuzli. Tri komunistička oficira uhitila su ga u našem obiteljskom domu, u jesen 1944. g. Bio je odveden u Gradinu, garnizon u predgrađu Tuzle, a nakon toga u Zvornik, na hrvatskoj strani rijeke Drine, pa onda uzvodno do Sokolca. Bio je zarobljenik tzv. Rumunjske brigade. Komunistička jedinica sastojala se od 300-400 ljudi, uglavnom Srba. Vojnici maršala Tita nadolazili su na prostor prema planinama istočno od Sarajeva. Srbočetnici bi iz zasjede poubijali njemačke patrole, a onda rekli Nijemcima da su ih Titovi partizani ubili, kako bi mogli zatražiti oružje i

opskrbu i boriti se protiv komunista i hrvatskih trupa. Nakon više od dva mjeseca, moj je otac pobjegao s još jednim zarobljenikom u Sarajevo. Odatle je vlakom putovao u Doboj, čekajuci gotovo šest mjeseci priliku da se vrati u Tuzlu, koja je u to vrijeme bila pod okupacijom komunističkih snaga. Tuzla je ostala u rukama komunista sve do rata za nezavisnost 1992. g. Dok je moj otac bio u Doboju, njemačke su se trupe povlačile. Do sredine travnja 1945. g. moja majka Fatima pobjegla je zajedno sa mnom iz Tuzle, koju su okupirali komunisti, i susrela se s mojim ocem u Doboju. Kada su komunističke snage

krajem travnja navalile na Doboj, moji su roditelji, zajedno s tisućama hrvatskih civila i vojnika, otišli u Zagreb. Njihove obitelji i mnogobrojni drugi civili učinili su to isto.

Izgubljeni na Bleiburgu

Hrvatska Vlada u bijegu pred jugoslavenskim snagama (u kojima su dominirali Srbi) i Rusima, predala se Britancima u južnoaustrijskom pograničnom gradu Bleiburgu. Umjesto da ih zadrže u skladu sa ženevskom konvencijom, Britanci su, prema prijašnjem tajnom dogovoru s Titom, predali Hrvate Titovim snagama u Bleiburgu 14.-15. svibnja 1945. g. i došlo je do masakra. Masovni egzodus sastojao se od oko 500.000 hrvatskih vojnika i civila, što Bleiburg čini jednom od najtežih tragedija u hrvatskoj povijesti. Po podacima skupljenim od komisije koju je hrvatska Vlada odredila da bi se ustanovio broj žrtava u Drugom svjetskom ratu i razdoblju odmah nakon njega, tijekom druge polovice svibnja 1945. g. Titove su trupe likvidirale tisuće hrvatskih vojnika i

civila u Bleiburgu. Tisuće ostalih bilo je smaknuto u tucetima slovenskih i hrvatskih gradova. Mnogi su drugi nestali u "marševima smrti" od Bleiburga do raznih zatvorskih centara u Jugoslaviji. Slovenija i Hrvatska, koje su 1991. g. objavile svoju nezavisnost, skupile su podatke o stratištima i masovnim grobnicama vojnika i civila ubijenih nakon Drugoga svjetskog rata.

Prema podacima koje je skupila slovenska Udruga u demokraciji (Association on Democracy), samo u Sloveniji postoji više od 110 zabilježenih gubilišta i masovnih grobnica. U njima je pokopano oko 180.000 ljudi, uglavnom Hrvata, zajedno sa 40.000 Slovenaca.

U proljeće 1999. g. masovna grobnica otkrivena je blizu Težna. Udruga u Demokraciji spominje tzv. Barbaški rov blizu Laškog kao drugo po veličini stratište u Sloveniji. Po njihovim podacima, 8.000 zarobljenika, uključujući žene i djecu, bilo je bačeno u 72 m duboku jamu napuštenog rudnika u svibnju 1945. g. Otvor tog rova bio je, u tri navrata, zatvoren cementom. Odred moga oca, koji je otprilike imao 100.000 ljudi, uglavnom vojnika, uz brojne civilne izbjeglice iz područja Hrvatske i Bosne koja su okupirali komunisti, bio je djelomice zarobljen u Sloveniji prije dolaska u Bleiburg. Moji su roditelji, kao i mnogi drugi, pobjegli od komunista i nastavili svoj put. Nekoliko dana nakon, toga moji su roditelji slučajno bili razdvojeni u Bleiburgu.

Tragedija ratnih izbjeglica

Kao četveromjesečno dijete bio sam ostavljen na brigu svome ocu, koji nije znao što bi sa mnom učinio. U nemogućnosti da mi pribavi čak i ono najosnovnije, morao me ostaviti kod jedne slovenske seljanke. Srećom, unutar dva dana, moj ujak Zejhir Spahić, koji je služio u hrvatskoj konjici, prošao je kroz to slovensko selo blizu Bleiburga i prepoznao me. Slovenka me je predala njemu, uz rukom pisanu poruku da me se vrati baki Nori Spahić u Tuzli. Nakon razdvajanja od moje majke i mene, mog su oca još dvaput zarobili Titovi ljudi. Prvi put blizu Marburga, a onda u Trnišću. Pobjegao je iz zarobljeničkog logora zajedno s mladim domobranskim vojnikom, članom slovenske domobranske formacije. Drugi put bio je uhićen u jednoj slovenskoj šumi i odveden u Maribor u jedan manji logor. Ovaj put pobjegao je s dvojicom "folksdojcera", pripadnicima hrvatskih paravojnih postrojbi, njemačkog podrijetla. Nakon tog drugog

bijega prijavio je boravak u malom austrijskom gradu Leibnitzu. "Izgledalo je to kao da je kraj svijeta", prisjećao se moj otac. Moji se roditelji nikada više nisu vidjeli. Ja sam se s ocem sreo 26. ožujka 1960. g. u zračnoj luci u Amarillu. Umro je 1983.g. u 65. godini, a da nikada više nije vidio svoju rodnu Tuzlu. Nakon 1960. više nikada nisam vidio svoju majku. Ona je 1990. g. umrla u Tuzli, u 72. godini života. Prosrpske jugoslavenske vlasti nametnule su 45 godina javne šutnje o bleiburskoj tragediji. Ali otkako su Hrvatska, Slovenija i Bosna 1991. i 1992. g. objavile svoju nezavisnost, otvorila su se vrata potrazi za povijesnom istinom, kako bi se bleiburške žrtve mogle dostojno častiti.

Prevela dr. Marina Škrobica

prof. Zlata Derossi

Za portal, dozvolom CPS-a, pripremio Zvonimir Mitar