Dugoročna, dalekovidna, humana integracijska politika ne bi trebala gledati na strance jedino kao na jadnike koje treba prehraniti, odjenuti, dotjerati, smjestiti, već kao na građane koji mogu, žele i trebaju postati ravnopravnim, punopravnim i trajnim članovima najšire društvene zajednice.

Budući da malokoja država na svijetu nije višeetnička, nužno se nameće pitanje dijaloga između različitih etničkih skupina i kultura. Migracijska gibanja, poput morskih valova koje je nemoguće kontrolirati, odavna zapljuskuju brod cjelokupnoga čovječanstva. Prema nedavno objavljenome proračunu UN zemlje EU - da bi održale sadašnju radnu, socijalnu i populacijsku ravnotežu - trebale bi do 2025.god. prihvatiti čak 160 milijuna imigranata! Trenutno, tek neznatna, privilegirana manjina elitnih stručnjaka smatra se dobrodošlom u razvijene zemlje - oaze "kraljevstva zemaljskoga". Na horizontima galopirajućega procesa globalizacije koji - doduše - povezuje ljude, ali ih ne zbližuje niti ujedinjuje, postavlja se goruće pitanje: je li i kako je istodobno moguće pokrenuti globalni proces solidarnosti?

Nepriznavanje i neprihvaćanje stranaca
Ako se pozorno proanalizira odnos domaćega pučanstva prema došljacima u zemljama s visokim postotkom stranoga pučanstva, zapazit ćemo nekoliko značajnih tendencija. "Idealan" lik nenametljivoga i neproblematičnoga imigranta je onaj anoniman, neidentificiran, nezamjetan, funkcionalan, s točno ograničenim rokom uporabe, isplativ (po mogućnosti u najboljim radnim godinama i bez većih socijalnih izdataka). Jedino mjesto gdje njegovo lice doista nešto vrijedi je na radnome mjestu i eventualno u banci. Izvan radnoga ambijenta, on je nitko, odn. osoba s privremenim boravkom, pod brojem x-y, nerado viđena na javnim mjestima gdje možda previše odudara od sredine ili "kvari prosjek". Zbog toga ih se često smatra "stranim tijelima", doživotnim korisnicima (dakle, dužnicima) a ne davateljima, pasivnim promatračima a ne sudionicima, izrabljivačima a ne graditeljima društva. Drugim riječima, radi se o sustavnome ignoriranju, nepriznavanju, neuvažavanju, neprihvaćanju došljaka, prije svega na emotivnoj razini, u dušama i srcima ljudi. Dakako, ovakve tendencije susrećemo i kod pojedinih useljenika, koji na iznimno arogantan i bezličan način iskorištavaju svoj položaj i mogućnosti koje im nudi država-domaćin (o čemu pak mogu samo sanjati u matičnoj zemlji). Problem ignoriranja, nepriznavanja drugoga je problem čovjeka kao takvoga, te nadilazi čisto migracijske okvire. Povezivanje suvremenoga čovjeka sa cijelim svijetom, s jedne strane, i istodobno odbijanje, strah, neprihvaćanje drugih/drugačijih, s druge, jesu dva lica globalnoga individualizma, uskogrudnosti, sebičnosti, elitizma. Kako je moguće trebati nečije ruke, snagu, pamet, sposobnosti, a ne htjeti mu pogledati u lice, ne zanimati se za njegovu životnu priču, prošlost, sudbinu?! U najmanju ruku, riječ je o vrlo jednostranome, koristoljubivome, a nipošto cjelovitome, poimanju čovjeka. Posljedice takvoga pristupa svijetu najzornije su vidljive na primjeru ekološke katastrofe.

Život bez memorije
Opći trend današnje tkzv. tehno-kulture je život bez memorije (pamćenja); što - ujedno - znači i život bez projekata na duge staze. Važno je i tobože moderno uvijek nešto mijenjati. To ima za posljedicu gubitak korijenja, svijesti o vlastitome podrijetlu, identitetu, vrijednosti, istinskome susretu sa samim sobom i s drugim ljudima. Prvotna preokupacija prosječna čovjeka je ona da se pokaže, a ne da doista bude/dokaže čovjekom. Pojedini filozofi drže kako se Božja opstojnost u 21. st. mjeri upravo u priznavanju ili nepriznavanju drugoga, tj. Božje slike u njemu. Usporedbe radi, kada je kršćanski Bog došao na zemlju, među ljude, niti za njega - "stranca" - ne bijaše mjesta... Povijest spasenja ljudskoga roda ispisana je slovima bezuvjetne, univerzalne ljubavi prema svakome čovjeku.
Premda smo se donekle udaljili od početne teme, uvjereni smo kako cjelokupna rasprava o neprihvaćanju stranaca zadire u samu srž današnje slike, poimanja čovjeka kao takvoga. Ona ide tako daleko da, primjerice, ne tolerira elitnu Crkvu za domaće i "Caritas-Crkvu" za strance, niti (pre)vlast nadmoćne većine koja "demokratski i legalno" marginalizira doživotne strance. Dugoročna, dalekovidna, humana integracijska politika ne bi trebala gledati na strance jedino kao na jadnike koje treba prehraniti, odjenuti, dotjerati, smjestiti, već kao na građane koji mogu, žele i trebaju postati ravnopravnim, punopravnim i trajnim članovima najšire društvene zajednice. U djeci stranaca ne treba gledati prvenstveno nesposobnjakoviće, "tukce", zlatnu rezervu jeftine radne snage, već im ukazati povjernje, pružiti im mogućnost da maksimalno iskoriste svoj možda i neslućeni potencijal. Od stranaca se pak očekuje da upravo oni budu prvi poslanici istine o njima samima, te neumorni graditelji solidarnosti na međuljudskome, kulturnome i općenito civilizacijskome planu.
Ako po pitanju integracije između stranaca i domaćega pučanstva trenutno nedostaju brojne dodirne točke, onda cijeli problem treba postaviti na sasvim drugi način: treba poći od zajedničkih ciljeva koji se žele ostvariti. Ukoliko se oni zajednički, fer i nedvosmisleno definiraju, kudikamo će se lakše i uspješnije naći zajednički nazivnik suživota.

Prema našemu mišljenju suživot u višekulturalnoj državi moguć je jedino na temelju načela uzajamnoga prihvaćanja, uvažavanja, poštivanja zajedničkih normi suživota, pojedinačnih i kolektivnih prava i sloboda, dosljednoga ispunjavanja građanskih dužnosti. "Ispit zrelosti" suvremene mjesne Crkve očituje se upravo u širokogrudnome i velikodušnome prihvaćanju svakoga čovjeka, u principijelnoj obrani i zaštiti slabijih, potlačenih, obespravljenih, u neumornoj izgradnji univerzalne kulture solidarnosti, tj. istinskoga čovjekoljublja. Izazov i zadaća iseljene Crkve je da ne bude "Crkva u Crkvi", već most dijaloga, (spo)razumijevanja, obogaćivanja, zbližavanja i povjerenja među narodima.
Marijan Markotić objavljeno u "Živoj zajednici", 11/2003, str. 22-23