Politički paradoksi i put u "bolju budućnost"

Živimo u svijetu koji se ne samo intenzivno i brzo mijenja (pa se tako kaže da se više toga dogodi u naše vrijeme u jednoj deceniji nego li nekad u čitavom mileniju) nego je taj svijet (možda upravo zato) pun proturječja. Kao obični promatrači zbivanja dnevno svjedočimo paradoksima politike: američki vojnici u Iraku koji su svrgnuli jednu diktaturu i sami krše ljudska prava kako to rado čine sve diktature. Ali zato što je mnogima neprihvatljivo nametanje "pax americana" na način na koji se to trenutno događa u svijetu, ne bi smjelo značiti kako je brutalno odrubljivanje glave koju su jednom jednom američkom civilu pred kamerama odrubili islamski teroristi manje strašno i manje za osudu. Terorizam je veliki problem današnjice, ali nažalost nije jedini. Kako npr. glad nije proglašena "zlom" kao što je to slučaj s terorizmom, sigurno se do daljnjega neće povesti rat protiv nje iako bi se sa samo nešto više sredstava glad u svijetu mogla iskorijeniti. (Busheva administracija je upravo odobrila novih 35 milijardi US dolara za rat u Iraku, dok je prema procjenama UN-a 40 milijardi dovoljno da se suzbije glad u svijetu).

Proturječja je u svijetu toliko da je ovime tek načet široki spektar suprotnosti koje je moguće nabrojiti u području od zaštite okoliša do globalizacije. Svratimo li pogled s velike svjetske scene na našu domaću - onu kojoj je naša pažnja uvijek okrenuta "dušom i tijelom" - vidjet ćemo da se u proteklih pola godine izmijenilo njeno neposredno geopolitičko okruženje kao i da je nakon prošlih parlamentarnih izbora došlo do promjene odnosa političkih snaga u samoj zemlji. S jedne strane tako velika zajednica europskih zemalja obgrlila nas je sa zapada i sa sjevera (ali mi smo ipak ostali s vanjske strane schengenske granice), dok je s druge strane nova vlast najavila "pokretanje Hrvatske", računajući valjda da je dobar dio birača zaboravio da su oni u svom prethodnom mandatu uvelike zaslužni za "zaustavljanje" Hrvatske. Nekadašnji krivci kao sadašnji spasitelji - to bi se moglo označiti uvodom u paradokse domaće politike.

Proturječjima uistinu ne manjka naša društveno-politička zbilja. HDZ - stranka koja sebe voli vidjeti kao konzervativnu, i koja je retorički stvorila 'domoljubnu Hrvatsku' (koja je često prkosila Europi i svijetu) - odlučio je sada sve staviti na jednu kartu: patetično domoljublje zamijeniti europeizacijom Hrvatske.

Osim toga, stranka koja je izrazito nacionalno obojena trudi se predstaviti kao ona kojoj je stalo do dobre suradnje s manjinama. Konačno, oni koji su do jučer masovnim mitinzima branili za njih neupitnu čast svojih nacionalnih heroja danas ih bespogovorno izručuju haškom tribunalu. Kao što vidimo, ne moraju baš svi politički paradoksi biti negativni!

Bilo kako bilo "Europa" kao označeni cilj utrke premjestio je fokus interesa s onoga što je nekad bilo na ono što je tek pred nama. I dok je Tuđman bio zarobljenik prošlosti opsjednut povijesnim mitovima, a Račan se slabo snalazio u sadašnjosti, novoizabrana vlada na čelu s Ivom Sanaderom odabrala je budućnost kao svoje glavno opredjeljenje. Toj orijentaciji prema 'naprijed' u osnovi se ne bi imalo što prigovoriti kada se ona ne bi svodila na olako obećani boljitak u perspektivi. "Bolja budućnost" kao politički program; integracija kao nova ideologija!

Dnevni tisak i političke TV-emisije kao da sudjeluju u sapunici koja bi mogla nositi naziv "Bolja budućnost" (što neodoljivo podsjeća na nekad gledani serijal "Bolji život") ili u novoj sportsko-političkoj disciplini - osvajanja Bruxellesa za tri godine. Dvostruka je pogodnost takvog opredjeljenja za novu vlast: s jedne strane, na dobrim namjerama se ne može zakazati, s druge strane, to osigurava odvraćanje pažnje od mogućeg susreta s nedavnom prošlošću u kojoj mnogi sadašnji i ondašnji akteri ne mogu pobjeći od odgovornosti za dugoročnu krizu. Upravo zato isključiva orijentacija na bolju budućnost ima i taj ne mali moralni problem, a to je da se akteri "pokretanja Hrvatske" odbijaju suočiti s razlozima njezina "zastoja".

No 'mentalne zastare' su u nas raširene (kao i one sudske) pa se ovakva pitanja ne postavljaju baš kao što se i novokomponirane hrvatske bogataše ne pita čime su platili svoje instant stvorene imperije, i tko im je to omogućio.

Prošla (koalicijska) vlast gotovo se ispričavala što se mora povinjavati odredbama i zakonima Europe ("to moramo učiniti jer Europa to od nas traži"), dok sadašnja intenzivno radi na svom proeuropskom imageu, i uvijek imam dojam da je u nas motiv za političku akciju uvijek negdje drugdje, a ne tamo gdje bi stvarno morao biti; primarni motiv trebao bi biti interes zemlje i dobrobit njenih građana, a europska 'licenca' onda je samo sekundarna stvar.

Zar je korupcija nepoželjna samo zato što je EU neće tolerirati? Zar je kriminal s CRO-predznakom problematičan samo onda kada se izvana na njega ukaže? Moramo li se pomiriti s kaosom i korupcijom u pravosuđu i čekati da se ta rak-rana društva rješava pod pritiskom onih civiliziranijih od nas? Zar je kupovanje ispita i diploma u nas 'prirodna pojava' sve dotle dok netko javno ne ukaže na patologiju takva stanja?

Niti je Slovencima od sudbinske važnosti to što su ušli u EU, niti je Švicarcima pretjerani hendikep što su izvan nje. I jedna i druga zemlja (bez izravnog međusobnog uspoređivanja) imaju svoj dugotrajni cilj sustavno urediti zemlju na dobrobit njenih građana. Prva je gotovo bez iznimke ocjenjivana kao 'Musterland' među novoprimljenim članicama EU, dok je druga (u ovom slučaju naša druga domovina) sebi izborila ekskluzivan status prema kriterijima razvijenosti u svjetskim razmjerima.

Na pitanje zašto "slovenski poučak" nismo usvojili ili naučili (ta usporedba je realnija nego uspoređivati se sa Švicarskom) ima sigurno puno mogućih odgovora. Jedan od njih je i taj što mi od početka, za razliku od susjedne države, nismo proklamirali devizu: "dobro za sve", nego što je umjesto toga proglašen credo: "dobro za 200 bogatih i moćnih". Ne samo što su time nepravdi i nejednakosti širom otvorena vrata nego je cjelokupno društvo utonulo u stanje poremećenih vrijednosnih kriterija od kojega se još uvijek bezuspješno oporavlja.

Svi mi koji nismo prestali vjerovati da Hrvatska može i mora postati zemlja u kojoj će se respektirati rad a sankcionirati kriminal, tj. zemlja u kojoj će se pravda udružiti s pravom u osiguravanju zakonitih okvira za normalan i prosperitetan život svojih građana, očekujemo da se politika stavi u službu takvog cilja, ne radi njegovanja vlastitog europskog imagea nego radi onih koji od njih očekuju da "bolja budućnost" ne bude samo zagarantirana nekolicini (neopravdano) privilegiranih.

Da bi se to ostvarilo, nije dovoljno govoriti o "ispunjavanju uvjeta" u sklopu integracijskog procesa jer to nije neka formalna stvar, puki diplomatski čin ili dokument koji se jednostavno potpiše i uz ' handshaking ' stupi na snagu. Političari moraju objasniti narodu da "ispunjavanje uvjeta" zahtijeva reforme (koje da bi bile učinkovite neće biti bezbolne) te da postoji politička volja da se one provedu - prvenstveno u interesu nas samih.

Preuzeto iz Libre broj 8, časopisa Hrvatskog kulturnog kluba Baden