Razgovor s Marcusom Kaiserom, švicarskim veleposlanikom u Hrvatskoj

Na zadnjem poslanstvu u karijeri

U listopadu prošle godine u Zagrebu Hrvatski kulturni klub je predstavio hrvatskoj javnosti svoj rad u Švicarskoj i časopis Libru. Tom prilikom je među uzvanicima bio i gospodin Marcus Kaiser, švicarski veleposlanik u Hrvatskoj. U prigodnom govoru kojim se obratio gostima i domaćinima čuli smo da je vrlo dobro upućen u hrvatsku stvarnost i prepoznali ga kao sugovornika čija bi se riječ trebala čuti i dalje od dvorane u kojoj smo se nalazili.

Naš suradnik vodio je razgovor s gospodinom Marcusom Kaiserom, veleposlanikom Švicarske konfederacije u Hrvatskoj, u njegovu zagrebačkom uredu.

Marcus Kaiser, švicarski veleposlanik u Hrvatskoj

Gospodine veleposlaniče, nedvojbeno je da Hrvatsku i Švicarsku vežu tradicionalno dobri odnosi. Sasvim konkretan izraz takvog prijateljstva raznovrsna je pomoć koju je Švicarska pružila Hrvatskoj neposredno nakon rata. Svi smo Vašoj zemlji na tome zahvalni. Možete li za čitaoce Libre ukratko rezimirati, što je ta pomoć obuhvaćala?
Raduju me izrazi zahvalnosti koji su mi opetovano bili upućeni u raznim prilikama. Veliki angažman u tom pogledu odnosi se na humanitarnu pomoć.
Važan projekt bio je ponovna izgradnja ratom razorenih naselja, prvenstveno na području Knina (program je trajao četiri godine i stajao je 6 milijuna švicarskih franaka).
Cilj mu je bio poticanje povratka izbjeglica uz istovremenu skrb o smještaju Hrvata čije su kuće bile zaposjednute. Nadalje, tu je bio integracijski projekt povratnika čija je svrha bila podizanje seoske infrastrukture kao i omogućavanje uvjeta za suživot različitih etničkih grupa (projekt vrijedan oko 4 milijuna franaka). Od 2002. provodimo tzv. "Income Generation Project" -razvojni projekt za poticanje zapošljavanja. Slično smo pokrenuli u zadarskom zaleđu 2001. te u Vukovaru 2002. Ne manje važnim smatramo preventivni program namijenjen školskoj djeci, a cilj mu je educirati djecu i upozoriti na opasnost od mina.
Osim toga pokrenuli smo i projekt zaštite okoliša u području ušća Neretve, kao i podizanje civilnih graničnih prijelaza.
Kada sam stigao u Hrvatsku većina tih humanitarnih projekata (kao što je izgradnja naselja) bila je pri završetku. Ta faza je uglavnom zaključena jer je zemlja sada sama u stanju preuzeti njihovu provedbu. Naš se angažman toga tipa zato sada okreće južnim zemljama koje više trebaju našu pomoć.

Dijelite li mišljenje da je došlo vrijeme kada jednostranu pomoć treba zamijeniti suradnja? Kako bi mogla izgledati naša kooperacija?
Možemo ustvrditi da u cijelosti naši bilateralni odnosi na svim razinama postaju sve intenzivniji. Tu se otvaraju mogućnosti gospodarske, kulturne i znanstvene suradnje. U domeni znanosti pored tradicionalnih stipendija, gdje godišnje hrvatskim studentima stoji na raspolaganju 3 do 5 stipendija, postoji također i tzv. SCOPES-program (znanstvena suradnja između Istočne Europe i Švicarske) kojemu je cilj poticanje zajedničkih znanstvenih projekata. Predviđeno je 15 takvih istraživačkih programa (uglavnom u području prirodnih znanosti i to prvenstveno između Instituta Ruđer Bošković i ETH iz Züricha i Lausanne).
Pored čisto znanstvenog aspekta ovakvi programi potpomažu bolje međuljudsko razumijevanje. Stoga se i mi u veleposlanstvu trudimo zadržati i njegovati veze sa stipendistima i nakon njihova povratka.
Uloga kulturne suradnje opet je zbližavanje naših naroda. Želio bih ovdje spomenuti dva takva projekta: prvi se odnosi na inicijativu glazbenog konzervatorija iz Basela da se osnuje simfonijski orkestar mladih. Središnji korpus tog orkestra bio bi u Baselu, a njemu bi se pridružili mladi glazbenici iz Hrvatske i drugih zemalja bivše zajedničke države (od po 10 do 12 članova). Nakon zajedničkih priprema najesen bi uslijedila turneja po zemljama odakle dolaze mladi glazbenici. Očekujemo da će to pomoći boljem razumijevanju mladih ne samo u glazbenom pogledu. Drugi projekt odnosi se na spašavanje hrvatske kulturne baštine, kao npr. Dominikanskog samostana u Dubrovniku te crkvenog arhiva u Skradinu.

Postoji osjećaj da je Švicarska gospodarski nedovoljno prisutna u Hrvatskoj. Ako taj dojam ne vara postavlja se pitanje, što to sprečava jači poduzetnički angažman.
S tim u vezi želim reći sljedeće: Hrvatska je za nas, u jugoistočnom dijelu Europe, nakon Slovenije, najznačajnije tržište, gdje bilježimo rast trgovinske razmjene (10% godišnje), osobito nakon vašeg potpisivanja ugovora s EFTAom. No problem je u neujednačenosti: nasuprot relativno velikom švicarskom izvozu stoji oskudni uvoz iz Hrvatske. Između 1993. i 2003. investicijski volumen iznosio je 250 milijuna CHF, što svrstava Švicarsku na jedanaesto mjesto hrvatske investicijske liste.
Moram napomenuti da je hrvatsko tržište malo, a kupovna moć tek usporeno raste.
Uzroci rezerviranosti švicarskih ulagača leže uglavnom u neriješenim katastrima i zemljišnim knjigama, neučinkovitoj administraciji, neažurnim sudovima, i sl. Mnogo se očekuje od tzv. "one-stop-shopa" -jednog mjesta na kojem će se moći riješiti svi administrativni problemi (umjesto sadašnjih pedesetak različitih mjesta). To su uglavnom neki od razloga koji ne djeluju poticajno na naše male i srednje poduzetnike, a takvih je u Švicarskoj 95%.
Ali evo i jednog pozitivnog primjera: osnivanje Cesar Ritz International Collegea u Vodnjanu -specijalizirane škole za izobrazbu visokokvalificiranih stručnjaka u hotelijerstvu.
Postojeći potencijal može se, i mora, bolje iskoristiti i dalje razvijati. Približavanje Hrvatske EU znatno će olakšati ovaj proces i dati mu nove impulse.

Švicarska je za mnoge zemlja iz snova. U prošlom broju Libre napisao je Baldo Podić, naš dirigent koji djeluje u Baselu: "Čovjeku se ništa bolje ne može dogoditi nego što je Švicarska". Takvo idealiziranje zemlje čiji ste Vi predstavnik nije rijetko. Može li ona, međutim, dugoročno zadržati takvu poziciju ili će se morati više prilagođavati okruženju koje se dinamično mijenja? I kakvo je sadašnje raspoloženje u odnosu na EU?
Švicarska je, kao uostalom i ostale zemlje, suočena s novim izazovima. S jedne strane, ona je demografski, ekonomski i kulturno izvanredno integrirana u europski prostor; s druge strane, politički i institucionalno ide svojim vlastitim putom. Švicarska je nakon Ťhladnog ratať pomagala demokratiziranju Europe, dok se u zadnjih desetak godina trudila pomoći njenu stabiliziranju. Europa nije samo naš susjed koji nas okružuje sa svih strana već i naš najvažniji trgovinski partner. Naš odnos prema EU rješavamo bilateralnim sporazumima. I dok je "prvom bilateralom" rješavan problem tržišnog pristupa, svrha je tzv. 'druge bilaterale' rješavanje pitanja iz područja sigurnosti, politike azila, okoliša, kulture. O slobodnom kretanju (i zapošljavanju) osoba vjerojatno će se odlučivati referendumom.
Kako dugo ćemo prakticirati bilateralni put? Do daljnjega to je, shodno volji naroda, način na koji će Švicarska regulirati svoj odnos s EU.

Pa tko će onda prije postati članicom EU, Švicarska ili Hrvatska?
Trenutno još postoje neke prepreke, ali osobno ne dvojim da će hrvatska vlada učiniti sve da se prilagodi europskim standardima. Ja se nadam za ovu zemlju, uz koju sam vezan, i u kojoj se dobro osjećam, da će njen pristup biti završen do kraja ove dekade.

Usprkos velikim razlikama između naše dvije zemlje, jedno nam je ipak zajedničko: naš najveći "prirodni izvor" je ljudski potencijal. Tu se nameću dva pojma: "obrazovanje" i "znanost".
Mala hrvatska kolonija u Švicarskoj (prvenstveno u području inženjerstva, fizike i kemije) zaslužuje respekt za sve ono što je pokazala i dala. Mojim uvidom u raspodjelu viza može se ustanoviti kako postoji trajni interes za dolazak hrvatskih stručnjaka u badensku regiju, centar inženjerstva, na kraće i duže boravke.
Uopće ne dvojim da će Hrvatska uspjeti iskoristiti svoj ljudski kapital kako bi u globaliziranom gospodarstvu pronašla svoje mjesto. Isto vrijedi i za Švicarsku, koja također ima vrlo dobro obrazovanu radnu snagu, ali se ne smije uspavati na lovorikama nego se još jače mora prilagoditi potrebama informatičkog društva.

U proteklim decenijima Švicarska je bila za mnoge Hrvate omiljena zemlja emigracije. U novije vrijeme, međutim, mijenja se imigracijska politika i kriteriji za useljavanje. Kakve to posljedice ima po naše ljude? Hoće li neki naši "potencijalni hrvatski Nobelovci" imati više problema doći u Švicarsku i tamo istraživati nego što su Ružička i Prelog imali u svoje vrijeme?
Kako ja vidim, ne. Upravo je švicarski proizvodni pogon upućen na priljev visokokvalificirane radne snage iz inozemstva, i to ne samo radi zahtjeva za inovacijama, kojima je izloženo moderno gospodarstvo, nego i iz demografskih razloga. Zato smatram da se situacija u tom pogledu čak i poboljšala. Veseli me što obje zemlje doživljavaju dvojicu Nobelovaca, Ružičku i Preloga, kao svoje.

Iz Vaše životne biografije, gospodine Kaiser, proizlazi da ste tijekom svoje diplomatske karijere imali prilike prakticirati globalizaciju. Kako iz Vaše perspektive izgledaju strahovi, poglavito malih zemalja, koji su vezani uz ovaj proces?
Neke brige i strahove mogu razumjeti, ali ne i pesimizam i odbijanje. To je put koji se više ne može izbjeći. Ono što je važno za sve zemlje, kako male tako i one velike, jest to da one moraju svoje unutrašnje ustrojstvo prilagoditi pojačanoj konkurenciji. To pretpostavlja unutrašnje reformske procese, osobito u obrazovanju, i to na svim razinama.
Za nas i našu vanjsku politiku važno je postići suglasje između liberalizacije tržišta i održivog razvoja. S jedne strane, tržišna liberalizacija može pomoći prevladavanju siromaštva (primjeri za to su Kina i djelomično Indija), s druge strane, ona obvezuje na održivi razvoj kao pretpostavku za vlastiti profit.
Što se tiče malih država, kao što je Hrvatska, može se reći da se one mogu izboriti za dobru startnu poziciju ako znaju iskoristiti svoje posebnosti i ako su ustrajne raditi stalno na vlastitom unapređivanju, kao što je npr. specijaliziranje u inovativnim tehnologijama. To pretpostavlja težak proces prilagodbe, koji ipak pruža šansu za realizacijom vlastitih posebnosti.

Mi Hrvati koji živimo u Švicarskoj nastojimo spojiti "identitet", s jedne strane, i "integraciju", s druge strane. Kako se može integrirati, a da se ne odustane od vlastitog identiteta?
Uzmimo primjer EU. Iz vlastitog iskustva i kontakta s mnogim europskim kolegama proizlazi da Bruxelles ne želi provoditi nikakvo ujednačavanje. Usprkos povezivanju ne narušava se identitet pojedinih nacija i kultura. I na globalnoj razini zajedništvo ne utječe negativno na identitet ako se ustraje na vlastitim vrijednostima. Na neki način održavanje identiteta preduvjet je za integraciju.

Važan dio aktivnosti naših diplomatskih predstavnika u svijetu upravo je posvećen izgradnji nacionalnog i kulturnog identiteta jedne kasno emancipirane zemlje. Vi se time ne morate baviti jer postoje vrijednosti koje se širom svijeta prepoznaju kao tipično švicarske. Čemu je onda prvenstveno okrenuta Vaša djelatnost?
Ona se u prvom redu odnosi na intenziviranje međudržavnih odnosa i na razne oblike suradnje. Naravno, moja je zadaća brinuti o švicarskim interesima u inozemstvu, ali isto tako svom ministarstvu u Bernu predočiti sliku zemlje u kojoj se nalazim, njihov sustav vrijednosti i razloge zašto su neke odluke donesene tako kako su donesene. Ukratko: s jedne strane, intenziviranje odnosa, s druge strane, informiranje o svim važnim datostima.

U svom ste poslu obvezni provoditi službenu državnu politiku. Ima li tu uopće prostora za individualne inicijative?
Jako puno. To je ono što je lijepo u našem pozivu. Upravo švicarskim diplomatima pretpostavljeni su ostavili veliki prostor djelovanja. Spomenuo bih dva primjera: Hrvatsko-Švicarska poslovna udruga, od koje očekujemo ubrzanje poslovne suradnje, kao i projekt spašavanja hrvatske kulturne baštine, inicijative su iz kojih stoji Veleposlanstvo. Zapravo imamo prilično veliki prostor djelovanja; na svakom je pojedincu da te mogućnosti zna iskoristiti.

Kako dobro poznajete u međuvremenu našu zemlju i ljude? Pokušajte odgovoriti osobno: što Vas ovdje smeta, odnosno što je to što Vam se sviđa?
Na ovo ću pitanje odgovoriti zaista osobno. Ponajprije, u Zagrebu se osjećam jako dobro. To se mora sagledati u kontekstu mog dosadašnjeg rada (15 sam godina proveo u južnoj Americi, daleko od Europe). Kada sam došao u Zagreb odmah sam se osjećao kao kod kuće. Zašto? Dio svog studija proveo sam u Beču, i kada sam došao ovamo nisam možda pronašao Beč, ali jedan njemu sličan grad. Odmah sam upoznao, osobito među starijom generacijom, dosta ljudi koji govore njemački, što je u početku olakšalo moju komunikaciju. Kao ljubitelj arhitekture rado šetam nedjeljom i razgledavam brojne lijepe povijesne građevine. Kada se jednog dana sve te fasade renoviraju bit će to vrlo atraktivan grad, a Zagreb je to već i sada.
Imam dobre kontakte s ovdašnjim ljudima, koji su spontani i ljubazni na način koji se možda u Švicarskoj izgubio. To je nešto što me u ovoj zemlji zaista impresionira. Nadalje me impresionira kako su se ljudi uspjeli sabrati za tako kratko vrijeme od teške i tragične nedavne povijesti.
Nikad neću zaboraviti svoj posjet Vukovaru. U svom tridesetogodišnjem diplomatskom iskustvu vidio sam zemlje zahvaćene revolucijama, ali nikad nisam vidio do te mjere razoreni grad. Takvo što se ne može zaboraviti.
Vidim velike zasluge prošle i sadašnje vlade u suočavanju s ovim teškim razdobljem. No i pored toga, ako smijem dati svoj savjet, onda moram reći da mi osobno nedostaje otvorenog i kritičkog sučeljavanja s tim odlomkom povijesti. Posve mi je jasno da je ta bolna epizoda povijesti još jako svježa, ali nužno je i pored toga (ne čekajući 50-godišnju 'povijesnu distancu') zbivanja iz toga perioda povijesno evaluirati kako biste izgradili zdravi temelj za mirno i prosperitetno zajedništvo u širem prostoru regije.

Kada jednog dana okončate svoj mandat u Hrvatskoj...
Onda ćemo se moja žena i ja povući u Tessin, jer ovo je moj zadnji mandat u službi. Ali sigurno ćemo vašu zemlju češće posjećivati, osim ostaloga i zato što će moja žena, koja se bavi umjetnošću i ovdje je našla svoje mentore, zadržati kontakte. Da, i nakon mog mandata nećemo se posve odvojiti od Hrvatske.

Gospodine veleposlaniče hvala Vam na ovom razgovoru.

Razgovor vodio Zdravko Radman

Preuzeto iz Libre broj 11, časopisa Hrvatskog kulturnog kluba Baden